Hej, nema ljudi…, ljudi Božji, ljudi nema…!

Dvadeset sedma nedjelja kroz godinu 2021-b                        

Braćo i sestre,
svaki dan čujemo da je na Zemlji sve više stanovnika Gradovi su sve naseljeniji, a mi kao Narod lipšemo. Narodi se sve više udružuju u neke blokove, a cijeli svijet sve više liči na jedno veliko globalno selo.
Na televiziji sve češće javljaju, kako se na Zapadu svaki treći brak raspada i ljudi bivaju sve osamljeniji.
         Ljudi se otuđuju jedni od drugih.
         Iz kuća se izbacuju slike svetaca, pa čak i križevi.
         Ljudi žele biti sami i bez odgovornosti prema bilo kome, pa tako i prema Bogu.

Evo jedne nedavno življenje istine!
Odmah iza ovoga zadnjega rata, točnije 1996. uz humanitarnu pošiljku dobili smo i veliki broj raznih svetih slika i križeva.
Pitao sam donatora pošiljke: „Odakle ove svetinje?“
Donator, pomalo stidljivo kaže: „Znate, kod nas na Zapadu ljudi više ne žele ništa od onoga što je nekad bilo na zidu, a to su najčešće likovi svetaca i križ.“
A baš je tada bila kulminacija materijalnog blagostanja na Zapadu.
Dobro se živjelo!
Nažalost, sveto znakovlje je s materijalnim  blagostanjem odlazilo u kartonske kutije i drvene sanduke. Crkve bivale, i bivaju sve praznije, a ljudi sve osamljeniji.
Nije trebalo dugo čekati da se čuje vapaj: Zapad je u krizi.  Natalitet je u krizi. Obitelj je u teškoj u krizi. Nedostaje par miliona ljudi. Hej, nema ljudi…, ljudi Božji, ljudi nema…!
Ljudi, nekad velike nacije,  sve osamljeniji, a neke nacionalne manjine na Zapadu, sve prisutnije.  
Da, svi o tome pričaju kao o nekom slučajnom događaju.
Slučaja nema, pa tako nije slučajno ni Predsjednik jedne bliskoistočne zemlje, pri nedavnom dolasku u Bosnu i Hercegovinu poručio: „Neka svaka naša žena rodi najmanje petero djece.“
I dobro je to rekao, jer i naša sveta knjiga Biblija kaže: „Nije dobro da čovjek bude sam!“
Pa, zašto je onda zapadnjak sam?     

Opširnije:Hej, nema ljudi…, ljudi Božji, ljudi nema…!

Poruka pape Franje za 55. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 2021.

Poruka pape Franje za 55. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 2021. (26.rujna)

»Dođi i vidi« (Iv 1, 46). Komunicirati susrećući osobe tamo gdje jesu i kakve jesu

Draga braćo i sestre,

poziv »dođi i vidi«, koji prati Isusove prve dirljive susrete sa svojim učenicima, ujedno je metoda svake istinske ljudske komunikacije. Da bismo mogli govoriti istinu o životu koja postaje povijest (usp. Poruku za 54. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, 24. siječnja 2020.), potrebno je izaći iz samodopadne preuzetnosti da to „već znamo“ i dati se na put, ići da bismo vidjeli, biti s ljudima, slušati ih, prikupljajući korisne sugestije stvarnosti, koje će nas uvijek iznova na određeni način iznenaditi. »Zadivljeno otvori oči onome što ćeš vidjeti i pusti da ti ruku ispuni svježi lahor životnosti, tako da oni koji budu čitali tvoj tekst mogu “opipati” čudesno drhtanje života«, savjetovao je bl. Emanuel Lozano Garrido [1] svojim kolegama novinarima. Zato ovogodišnju Poruku želim posvetiti pozivu “dođi i vidi” kao sugestiju za svaki komunikacijski izričaj koji želi biti jasan i iskren: u novinarskoj redakciji kao i u svijetu interneta, u redovitom propovijedanju Crkve, kao i u političkoj ili društvenoj komunikaciji. “Dođi i vidi” način je na koji se kršćanska vjera prenosi, počevši od onih prvih susreta na obalama Jordana i Genezaretskog jezera.

Opširnije:Poruka pape Franje za 55. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 2021.

„Sloboda čovjeka, pa i ona vjerska, mora biti najdublji nepisani izvor zakona“

Nadbiskup koadjutor vrhbosanski Tomo Vukšić: „Sloboda čovjeka, pa i ona vjerska, mora biti najdublji nepisani izvor zakona“

Sarajevo,  Sub, 18. Rujan 2021.

Ovaj feljton objavljen na mrežnoj stranici Hrvatske katoličke mreže ima za cilj pridonijeti povećanju informiranosti hrvatske javnosti o vjerskoj slobodi kao temeljnom ljudskom pravu, a u nastavcima će se ponuditi nove informacije i analize fenomena (ne)poštivanja vjerske slobode u svijetu i Hrvatskoj.

Sadžaj prenosimo u cijelosti:

Bosna i Hercegovina država je različitih naroda, kultura, civilizacija i religija, pa je stoga i zanimljivo promotriti kako se u toj zemlji poštuju vjerska prava i slobode. Često se kada je riječ o vjerskim progonima pomisli na Hrvatskoj udaljene zemlje, no u BiH se Hrvati također često osjećaju „progonjenima“, „zanemarenima“ i njihova su temelja prava dovedena u pitanja u brojnim slučajevima. Za analizu vjerskih sloboda u Bosni i Hercegovini zamolili smo nadbiskupa koadjutora vrhbosanskoga i apostolskoga upravitelja Vojnog ordinarijata dr. Tomu Vukšića, koji je rado odlučio progovoriti o toj temi. I kao član Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnoga ugovora između Svete Stolice i BiH, ali i kao nadbiskup koadjutor te sveučilišni profesor s profesionalnim interesom u ekumenskoj teologiji susreće se s pitanjima vjerske slobode na različitim razinama. Iako realan u svojim pogledima, optimistično gleda na stvari – jer, kako nam je kazao, „postoje krajevi gdje je kršćanima još teže“, iako se u Crkva u susjednoj BiH susreće s mnogo izazova i teškoća.

Uvijek isti razlog progona – još od Isusovoga doba

Opširnije:„Sloboda čovjeka, pa i ona vjerska, mora biti najdublji nepisani izvor zakona“

Pravedniku se redovito postavlja zasjeda, a o kakvom je Pravedniku riječ, pročitaj

Dvadeset peta nedjelja kroz godinu 2021. -b

Braćo i sestre,
u ovoj dvadeset i petoj nedjelji kroz godinu, imam jednu nevjerojatnu novost za vas: u silnoj kaljuži nervoze, napetosti i međusobnih netrpeljivosti uvijek je Bog prisutan sa svojim bezgraničnim milosrđem. Bog ne ostaje po strani, on nam želi pomoći.

         On uvijek dolazi na čudesan način.
         To je poruka Biblije, poruka koja ostavlja bez daha.
         Bog je uništio zid koji stoji između njega i nas i došao k nama u osobi Isusa Krista.

Isus nam daruje mir s Bogom.
Evo jedne zgode iz današnjeg Evanđelja (Mk 9 30-37).
Učenici među sobom razgovaraju o tome tko je najveći među njima. A on ih dozove i kaže:
„Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.“  I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: „Tko god jedno, ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego Onoga koji je mene poslao.“
Moramo istaknuti: u Isusu je sve povezano.
Isus nije bio poput nas, odvojen od Boga. Isus je Sin Božji.
Želio bih da Isusov život gledate iz ove perspektive: njemu nitko nikada nije išao na živce!

U Novom zavjetu je zapisan  prekrasan izvještaj o večeri kada je Isus posljednji put prije smrti blagovao zajedno sa svojim učenicima.
Učenici taj dan dugo hodaše s Isusom. Sandale i noge su jako prašnjave. Netko je morao donijeti vode i spužvu i oprati noge. Mogu zamisliti kako je Petar pogledao Ivana i rekao:
„Ti si najmlađi  i mogao bi to učiniti. Već mi ideš na živce što se uvijek izvlačiš.“ Ivan je slegnuo ramenima i sigurno rekao:  „Ah taj Petar već mi ide na živce. Uvijek se okomljuje na mene jer sam najmlađi.“
Pretpostavljam da je pogledao i Jakova koji mu je sigurno odgovorio: „Zašto bih  ja to morao? Neka Matej to učini“.  Primijetio je Isus da idu jedan drugom na živce i ustade.
Zapanjeni šapuću: „Neće valjda on?!“
Da, on će to učiniti.

Opširnije:Pravedniku se redovito postavlja zasjeda, a o kakvom je Pravedniku riječ, pročitaj