Prava radost uvijek je plod duha

Peta nedjelja korizme 2021-b

 „Evo dolaze  radosni dani  -  riječ je Gospodnja - kada ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi Savez... Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisat ga u njihovo srce.“ (Jr 31, 31-34)
               Još u prošloj, Četvrtoj nedjelji korizme, slušamo kako Jeremija s gnušanjem gleda Izdaju Saveza sklopljenog na Sinaju i veliku tugu svoga naroda.
               U petoj  Korizmenoj nedjelji prorok Jeremija proriče Krista, koji će uspostaviti novi savez između Boga i čovjeka. On navješćuje radosne dane.
Taj savez neće biti upisan na kamene ploče poput sinajskog, već će biti  urezan u srce novog Božjeg naroda.
Od tada će Krist zapečatiti i sklopiti taj savez svaki put kad se po sakramentima sjedinjuje čovjek s njegovim životom, smrću i uskrsnućem.
To je duhovni savez u kojem vjera proizlazi iz srca.
Davno je to želio i Psalmista u 51 prvom psalmu:
„Čisto srce stvori mi, Bože,
    i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
   i svoga svetog duha ne uzmi od mene!“
Ali Braćo, poručuje Sveti Pavao Hebrejima, da bi se to i dogodilo:
               Krist je morao postati jedan od nas.
               Nakon što je ispunio Božju volju i mnogo propatio  po Križu do smrti, Otac ga uskrisi i time postade začetnik vječnoga spasenja.
I to je izvor naše duhovne radosti. Radost je očito plod duha.
I zaista, Isus je nastupio kao novi čovjek u ovom starom svijetu, svijetu koji je zarobljen grijehom i zlom.
Ono što je imao trajno pred očima jest: živjeti uvijek ono što je Očevo, slušati  Oca potpuno i do kraja.
Isus bježi od kompromisa sa starim grešnim načinom življenja i otvoreno propovijeda Kraljevstvo Božje.
               On drugačije govori o Bogu, nego tadašnji učitelji.
               On govori kao onaj koji ima vlast.
               Progovorio je  o Bogu kao milosrdnom Ocu koji ljubi i prašta, koji ne sudi, nego se raduje obraćenju i povratku svakog izgubljenog sina.
               To nije bio Bog kakvog su naviještali i tumačili farizeji i pismoznanci.

Opširnije: Prava radost uvijek je plod duha

Sveti Josip - Davidova loza - ISUS

Sveti Josip - 2021.

2 Sam 7, 4-5. 12-14. Dvije knjige o sucu Samuelu imaju zadaću prenijeti povijest ustanovljenja Božjeg kraljevstva na zemlji. I one svjedoče kako je to teška zadaća. Nakon uklanjanja prvog kralja Šaula, Bog odabire Davida za kralja (1010-970 p.Kr), i u nizu je četrnaesto pokoljenje od Abrahama u rodoslovlju Isus Krista, kojeg donosi evanđelista Matej. David objedinjuje sva Izraelska plemena u jedno kraljevstvo. Prenosi kovčeg Saveza u Jeruzalem u kojem će sagraditi palaču za svoju rezidenciju. Imao je namjeru prvo izgraditi Božji hram, ali ga u namjeri prekida prorok Natan koji kaže, da će to učiniti njegov sin Salomon. Prva službena proročka vijest, u kojoj Bog obećaje, da će Davidovo potomstvo kraljevati u Izraelu navijeke. Vijest ima snažan mesijanski karakter. Bog će kralju Davidu biti kao otac. Ovo je očito vrijeme kad se ispunio obećanje dano praocima: Abrahamu, Izaku i Jakovu, a iz Davidovog potomstva će izaći Mesija, Pomazanik Božji. Njegovo će se spasenje odnositi na cijeli svijet, i na sve ljude. Na tom obećanju počiva nada koja se provlači kroza sav Stari zavjet. Obećanje se ispunilo. Krist se rodio u Davidovom rodnom mjestu, u Betlehemu, i od Davidove loze. Tako anđeo Gabrijel govori Mariji: „On će biti velik i zvat će Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati 'prijestolje Davida', oca njegova, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“ (Lk 1,32-23).

Rim 4, 13.16-18.22: Sveti Pavao u poslanici Rimljanima želi predstaviti Abrahama kao oca hebrejskog naroda i svoju ispovijest vjere veže za čvrstu vjeru praoca Abrahama. Evo kako on to kaže: „Doista, obećanje da će biti baštinik svijeta nije Abrahamu ili njegovu potomstvu dano na temelju zakona, nego na temelju pravednosti vjere.“ U Božjim očima vjera se podudara s pravednošću. Baština je dana kao nagrada za vjernost, ne nekim ugovorom (zakonom), nego kao ostvarenje obećanja. 'Bog je taj koji oživljuje mrtve i zove da bude ono što nije'. To je stvoriteljski rječnik: „Neka bude tako! I bi tako!“ Pavao to ispunjenje, samo potvrđuje da, svi oni koji su prisjedinjeni Kristu, postaju baštinici Kraljevstva Božjega.

Opširnije:Sveti Josip - Davidova loza - ISUS

Svi smo mi odozgor, i povratak Ocu može pokazati samo Isus Krist koji je sišao od Oca

Četvrta korizmena nedjelja 2021-b

U biblijskim čitanjima od treće korizmene nedjelje  imali smo priliku uvidjeti kako je Izabrani narod Božji često umoran od svega što ga snalazi, ali se uspijeva odmoriti u okrilju Božje Riječi, brižno čuvane u Kovčegu saveza. Ipak, nije uvijek bilo tako, o tome svjedoče čitanja četvrte korizmene nedjelje.
Poslušajmo!
U dane proroka Jeremije, piše knjiga Ljetopisa:
„Svi su svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela  krivobožačkih naroda, oskvrnjujući Dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu.“
Jeremija, sin Hilkijin, jedini od proroka neženja, za koga Pisma pišu:
„Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.“ ( Jr 1,4-5)
Četrdeset godina prorokuje. Preživio je sedam kraljeva.
Izgradio je vrlo osoban odnos s Bogom.
Bog mu je zaista prijatelj, i to u vremenu kada su gotovo svi u njegovu narodu zastranili u grijehu.  Imali su toliko žrtvenika poganskim bogovima koliko je Jeruzalem imao ulica.
Doživio je propast svoga naroda.
               Plakao je nad  Jeruzalemom i hramom Božjim sravnjenim sa zemljom.
               Bilo je to 586 g. prije Krista.     
               Dva puta suđen je na smrt.
               Dva puta gledao zgibiju vođa u narodu – kraljeva i kraljevskih sinova.
               Oba puta odvedeni su svi mogućnici u ropstvo, u Babilon.
               Prvi puta i on s njima, ali drugi puta odlučuje ostati uz ono malo sirotinje što je ostalo na zgarištima.
Hrabri ih i potiče da rađaju djecu kako ne bi izumrli.
Njegovo ime i znači:  „Jahve  će podići“.  

Opširnije:Svi smo mi odozgor, i povratak Ocu može pokazati samo Isus Krist koji je sišao od Oca

Preživjela je samo ona civilizacija u kojoj je Ustav prožet Božjim zakonom

Treća nedjelja korizme 2021-b

U prvoj nedjelji korizme susreli smo biblijski lik pravednog i spašenog Noe u neprilikama općeg potopa.
U drugoj nedjelji susreli smo Abrahama koji u savezu s Bogom postaje praotac vjere koja po prvi put ne potječe iz stvorenoga svijeta, nego od Stvoritelja uosobljenog u Trojstvu.
U trećoj nedjelji susrećemo:
Mojsija, koji je središnji biblijski lik Staroga Zavjeta. I ne samo njega, nego uprizorujemo:
Izbavljenje iz Egipatskog ropstva koje je središnji spasenjski starozavjetni događaj. I ne samo to, nego prvi puta jedan narod prima 'Ustav'- vrhovni Zakon volje Božje iskazane u:
Savezu i deset Božji zapovijedi koje su vrhunac Božanske ljubavi i početak teologije uzajamnog božanskog i ljudskog života.
Bog proglasi ove riječi:
„Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske... i nemoj imati drugih bogova osim mene.“ 
„Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga...“
„Poštuj oca svoga i majku svoju, da imaš dug život na zemlji, koju ti daje Gospodin, Bog tvoj.“
„Ne ubij“
„Ne učini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga...“
Utvrđuje se Ljubav prema Bogu i čovjeku kao zakon uzajamnog  života.
Promatrajući velike civilizacije svijeta: Babilonsku, Egipatsku, Grčku, Rimsku, današnju Suvremenu, svaka je od njih smatrala da je dosegla vrhunac spoznaje i napretka.
               Babilonska-Perzijska, kolijevka ljudskog roda, a iz nje se morao iščupati pravedni Noa i praotac Abraham.
               Egipatska, sama sebi dostatna, u kojoj Bog kao u kolijevci dostasava Abrahamove potomke za novu očekivanu civilizaciju koju će sam Bog predvoditi.        
               Grčka je imala filozofe Aristotela i Platona, zato Grci mudrost traže, a Pavao propovijeda raspetoga i uskrslog Gospodina
               Grčka je imala nenadmašnog kipara Fidiju, koji je klesao najljepša božanstva koja su oslonac grčkoj religiji, a Pavao propovijeda raspetoga i uskrslog Gospodina.
               Grčka je imala Arhimeda i Pitagoru osnivače matematike i fizike, a Pavao propovijeda plodove Duha raspetoga i uskrslog Gospodina.
               Rim je imao dostignuće ljudske umjetnosti u Arhitekturi kojoj je Vitruvije dao čovjeka kao mjerilo njezine funkcionalnosti, a Petar i Pavao udaraju temelje kršćanskoj civilizaciji ljubavi.
               I Rim i Atena imali su Vojne doktrine utemeljene na  Aleksandru Velikom, Hanibalu, Cezaru itd., a Petar i Pavao samo Križ koji je kozmički znak ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Nemamo vremena govoriti o suvremenoj civilizaciji i njezinim ideologijama, nego ću samo postaviti pitanje: Koja je civilizacija preživjela?

Opširnije:Preživjela je samo ona civilizacija u kojoj je Ustav prožet Božjim zakonom