Koje je kršćansko mjesto u društvu?

Dvadeset druga nedjelja kroz godinu 2019. – c
Liturgijska čitanja današnje nedjelje pomažu nam razumjeti pravo mjesto u svom životu.
Teško ga je odrediti, jer ljudi svih vremena i naroda imaju svoje predvodnike koji najčešće u svom vladanju traže slavu i čast, zaboravljajući da svi narodi u svim vremenima žele skromene i ponizne vladare. A neki dan čitam na jednom hrvatskom portalu kako su „hrvatski
poslodavci“ više raselili hrvatskog
naroda u „miru“ nego u ratu Srbi i Muslimani. 
O tome nam govori jedna divna knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova.
Poslušajmo!
                 „Sine moj, budi krotak u poslu svojemu i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina.“ (Sir 3, 17-18)
I zapamtimo!
                 „Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njem ukorijenila.“ (Sir)
Potreba je ljudi da svatko bude na svom mjestu, i da nitko ne dopusti da ga ambicija zaslijepi u trci za osjećajem „biti nad drugima“.
To je oholost, a ne poniznost i skromnost koja govori o lošem unutarnjem stanju oholnika. Takvi najčešće nisu dorasli svom položaju u životu.
A ovako to Gundulić kaže:

Opširnije:Koje je kršćansko mjesto u društvu?

Što je duša tijelu, to su kršćani ovome svijetu

Dvadeset prva nedjelja kroz godinu 2019.-c

Dragi kršćani:
Počnimo današnje naše razmišljanje Gospodnjim riječima: „Ja dobro poznajem njihova djela i njihove namjere. Dolazim da saberem sve puke i jezike i oni će doći i vidjeti moju Slavu! …. I oni će naviještati slavu moju narodima“ (Iz 66, 18-21). Tko je taj On?
Usta proroka Izaije proriču: Sve će to ostvariti Isus Krist.
Ali, Gospodine, tko nas zavadi, zar nas ti moraš, po osobi Isusa Krista, skupljati i miriti?
                 Ako smo ljudi, a kažu da jesmo: onda moramo i sami uviđati mnoštvo posljedica istočnog grijeha.
                 Oholost i sebičnost, s dubokim korijenjem u istočnom grijehu, najdublji su uzrok mržnje i podjela, među nama ljudima.
               Netko to mora dovoditi u red.
Sam Gospodin predstavlja put otkupljenja i mira. To je put ljubavi, po njem postajemo svi Božja djeca i braća drugima.
Da! Gospodin je postao središtem čovječanstva. Po Isusu Kristu, Bog hoće da se svi ljudi spase, jer kad je Krist umro na Križu, hramska se zavjesa razdera na dvoje, a time i svetište Staroga zavjeta kida razdjelnicu Židova i ostalog svijeta.
                 Rađa se novi Božji narod. On ga je stvorio, on ga i preporađa.
Zato sveti Pavao u Poslanici Hebrejima (Heb 12,5-7) poručuje:
                 „Koga Gospodin ljubi, onoga i odgaja…“
                 A naše je kršćansko poslanje u zadaći sveopćeg spasa: .. .“uspravljati ruke klonule i koljena klecava, poravnati staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi“. 

Opširnije:Što je duša tijelu, to su kršćani ovome svijetu

Ljubav očito traži ljubav, a pokazuje se djelima

Dvadeseta nedjelja kroz godinu 2019. –c

U Povijesti spasenja postoje ljudi koji su ozbiljno shvatili život.
S takvim ozbiljnim stavom unaprijed su se odrekli udobnog i mirnoga života.
Današnja liturgijska čitanja upravo govore o takvim ljudima.
               Jeremija (15,10) ne obazirući se ni na koga, propovijeda u slobodi duha Riječ Gospodnju. S takvim stavom izazvao je vojne starješine, koji su ga optužili kod kralja da obeshrabruje narod i ratnike.
Tužba glasi: Njega treba ubiti.
               Kralj im odgovara: vi već odavno ni mene ne slušate, eto vam ga u ruke. Vojna hunta bez suda baci Jeremiju u duboki bunar, u kojem bijaše samo blato.
               Kakve li Božje providnosti, na scenu stupa neki nepoznati Ebed-Melek s riječima: „Gospodine, kralju moj, zlo čine ovi ljudi kad postupaju tako s prorokom Jermijom: bacili su ga u zdenac…. umrijet će od gladi.“
Kralj zapovijedi Ebed –Meleku: „Povedi trojicu i izbavi proroka Jeremiju iz zdenca dok nije umro“. 
             Današnji Psalam (40) iscrtava Jeremino stanje: „Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj. Izvuče me iz jame propasti, iz blata kalnoga, noge mi stavi na hridinu i korake moje ukrijepi.“
Ovakvi likovi, poput Jeremije, nadahnju Pavla u poslanici Hebrejima i njegove riječi glase: „Braćo! Okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama!“
             Razlaže Pavao neustrašivu vjeru starih patrijarha i proroka i poziva kršćane da upru pogled u Početnika i Dvoršitelja vjere, Isusa.
             On je božanski uzor prema kojem vjernik mora težiti, jer predvodi u borbi za Božje kraljevstvo.
Da izvrši Božju volju, on „podnese križ, prezrevši sramotu“.
Pavao nadalje tvrdi: Vjernik svoju vjeru temelji na njemu, koji svoju životnu borbu protiv grijeha vodi do potpunog predanja na Križ.            

Opširnije:Ljubav očito traži ljubav, a pokazuje se djelima

Put što vodi u Božju prisutnost raskrčen je

Otkr 11, 19; 12, 1-6.10:    Marija je na nebo uznesena.
Put što vodi u Božju prisutnost raskrčen je.

Kršćanska braćo i sestre!
Današnja svetkovina slavi Mariju pokraj Isusa u nebu, na mjestu gdje se ona i svatko od nas osjeća sam s Bogom u pripravi za trenutak pobjede.
         Bog nas je poput Marije učinio ljudima jake vjere, gdje nas je Bog obdario s jedinstvenim uvidima i milostima, gdje se smješta naša borba za dobrotu i krepost.
         Dvanaesto poglavljeknjige Otrivenja opisuje jedno znakovito viđenje u kojem su u prvom planu dvije ličnosti:
         Žena s Djetetom u utrobi,
         i Zmaj, zmija sa sedam glava i deset rogova.
Žena je izgledala poput kraljice. Bila je odjevena suncem, pod nogama bio joj mjesec, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Zmaj je stajao pred Ženom i htio proždrijeti Dijete što ga je imala roditi.
         I Dijete se rodilo. To je Mesija „koji ć e vladati svim nanrodima palicom gvozdenom.“ Zmaj, međutim, ništa nije mogao Djetetu jer je Mesija bio uzet k Bogu i njegovu prijestolju. Slavna je Mesijina pobjeda označila ujedno Zmajev poraz.

Opširnije:Put što vodi u Božju prisutnost raskrčen je