Svi robovi, nigdje slobodna čovjeka, u čemu je „kvaka“?

Dvadeset sedma nedjelja kroz godinu 2018-b  
Kršćanska braćo i sestre,
svaki dan čujemo da je na Zemlji  sve više stanovnika. Gradovi su sve naseljeniji. Narodi se sve više udružuju u neke blokove, a cijeli svijet sve više liči na jedno veliko globalno selo.
Na televiziji sve češće javljaju, kako se na Zapadu svaki treći brak raspada i ljudi bivaju sve osamljeniji.
               Ljudi se otuđuju jedni od drugih.
               Iz kuća su se izbacivale slike svetaca, pa čak i križevi, u Istočnom komunističkom bloku pedesetih i šesdesetih godina, a u Zapadnom bloku devedesetih godina. Ljudi žele biti sami i bez odgovornosti prema bilo kome, pa tako i prema Bogu.
Evo jedne nedavno življenje istine!
Odmah iza ovoga zadnjega rata, točnije 1996. uz humanitarnu pošiljku tamo gdje sam tada radio, dobili smo i veliki broj raznih svetih slika i križeva.
Pitao sam donatora pošiljke: „Odakle ove svetinje?“
Donator, pomalo stidljivo kaže: „Znate, kod nas na Zapadu ljudi više ne žele ništa od onoga što je nekad bilo na zidu, a to su najčešće likovi svetaca i križ.“
A baš je tada bila kulminacija materijalnog blagostanja na Zapadu.
Dobro se živjelo! Kome još treba križ?
Nažalost, sveto znakovlje je s materijalnim  blagostanjem odlazilo u kartonske kutije i drvene sanduke. Crkve bivale, i bivaju sve praznije, a ljudi sve osamljeniji.
Nije trebalo dugo čekati da se čuje vapaj: Zapad je u krizi. Natalitet je u krizi. Obitelj je u teškoj u krizi. Nedostaje par miliona ljudi. Hej, nema ljudi.

Opširnije:Svi robovi, nigdje slobodna čovjeka, u čemu je „kvaka“?

Poruka pape Franje za 52. svjetski dan sredstava društvene komunikacije

"Istina će vas osloboditi" (Iv 8, 32). Fake news i novinarstvo mira

Draga braćo i sestre,
komunikacija je dio Božjeg nauma sa čovjekom i osnovni način na koji doživljavamo zajedništvo. Čovjek, stvoren na sliku i priliku svoga Stvoritelja, može izraziti i dijeliti sve što je istinito, dobro i lijepo. Kadar je opisati svoja iskustva i svijet koji ga okružuje, i tako stvarati povijesno sjećanje i razumjeti zbivanja. Ali ako čovjek slijedi vlastitu oholost i sebičnost, tada može i svoju sposobnost komunikacije koristiti na krivi način kao što se vidi od samih početaka iz biblijskih izvješća o Kajinu i Abelu i Babilonskoj kuli (usp. Post 4, 4-16; 11, 1-9). Iskrivljivanje istine tipični je znak toga izobličavanja, kako na pojedinačnoj razini tako i na razini zajednice. Naprotiv, kad smo vjerni Božjem planu, komunikacija postaje djelotvoran izraz našeg odgovornog traganja za istinom i našeg stremljenja dobru.

Opširnije:Poruka pape Franje za 52. svjetski dan sredstava društvene komunikacije

I on je imao živce, ali mu nitko nikada nije išao na živce

Dvadest peta nedjelja kroz godinu 2018.-b

Braćo i sestre,
u ovoj dvadeset i petoj nedjelji kroz godinu, imam jednu nevjerojatnu novost za vas: u silnoj kaljuži nervoze, napetosti i međusobnih netrpeljivosti uvijek je Bog pisutan sa svojim bezgraničnim milosrđem. Bog ne ostaje po strani, on nam želi pomoći.
       On uvijek dolazi na čudesan način. 
       To je poruka Biblije, poruka koja ostavlja bez daha. 
       Bog je uništio zid koji stoji između njega i nas i došao k nama u osobi Isusa Krista.
Isus nam daruje mir s Bogom.
Evo jedne zgode iz današnjeg Evanđelja (Mk 9 30-37).
Učenici među sobom razgovaraju o tome tko je najveći među njima. A on ih dozove i kaže:
„Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.“  I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: „Tko god jedno, ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego Onoga koji je mene poslao.“
Moramo istaknuti: u Isusu je sve povezano.
Isus nije bio poput nas, odvojen od Boga. Isus je Sin Božji.
Želio bih da Isusov život gledate iz ove perspektive:
njemu nitko nikada nije išao na živce!

Opširnije:I on je imao živce, ali mu nitko nikada nije išao na živce

Na vidljiv način moramo u svijetu živjeti kao ljudi nade

Dvadeset četvrta nedjelja kroz godinu 2018. - b

Slušajući Izaiju proroka, koji vizionarski  piše o ulozi  Sluge Božjega  kao Sluge Patnika, uviđamo snažnu nadu spasenja koju Sluga Božji treba donijeti.
I kad je Sluga Božji – Isus Krist stigao, nije skrivao svoje  mesijansko poslanje. Način na koji ga želi ostvariti, Isus priopuće ponajprije  učenicima, a zatim okupljenom narodu kojemu propovijeda.
Za neke Isusove učinike ponuđeni mesijanski put nije bio prihvatljiv.
Njima, Isus, jasno odgovara:
„Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.“  
Tada poziva i narod  kojemu  govori:
„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi  život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ (Mk 8)
Poruka je tako vidna, Isus i Evanđelje postaju odrednice buduće nade.

               Iz svakidašnjeg života uviđamo da nosioci nade mogu biti samo oni koji su spremni mijenjati sebe, da bi  onda mogli  mijenjati svijet.
               Ili, možemo to reći i ovako: Povijest mogu mijenjati samo oni koji su spremni mijenjati sebe.

Vrijeme koje mi živimo, je vrijeme ratova, mržnje, raznih političkih nesuglasica, terorističkih nasilja.
Svijet pokušava sve to spriječiti, ali ne i liječiti.

Opširnije:Na vidljiv način moramo u svijetu živjeti kao ljudi nade