Ljudska logika nije u stanju dokučiti utjelovljeno, to je stvaranje (22.12.)

*********

1 Sam 1,24-28: Jutros čitamo Prvu Knjigu o Samuelu. Nameće se pitanje: Tko je Samuel? Samuel je bio posljednji od sudaca. Za razliku od svojih prethodnika, bio je više religiozni , nego vojni i politički vođa. Biblija nam priča o njegovu djetinjstvu, kako bismo osjetili da je i samo njegovo postojanje Božji dar svome narodu. Ana i Elkana bijahu žena i muž, koji su živjeli u vrijeme suca Elija. Kad je Bog u Starome zavjetu imao neki poseban naum s nekim čovjekom, događalo bi se nešto neobično i s njegovim rođenjem. Sara i Rebeka u Starom zavjetu i Elizabeta u Novome, iskusile su poput Ane svu gorčinu činjenice da su nerotkinje. Izak i Jakov te Ivan Krstitelj, a tako i Samuel, bili su odgovor Božji na dugogodišnje molitve. Svatko je od njih igrao posebnu ulogu u velikom Božjem planu. Kad je Bog dao Ani sina za kojim je čeznula, dao je i Izraelu posljednjeg i najvećeg suca i prvog nakon Mojsija među najvećim prorocima koji je imao uvesti kraljeve u Izrael. Tek kad je Samuel porastao, ispuni Ana svoj zavjet; otprati sina u hram i tu ga ostavi u Gospodnjoj službi kao što je i obećala za sve dane njegova života. Tada je Ana ispjevala svoj hvalospjev kojeg je Biblija sačuvala kao molitvu kojom je Samuelova majka Ana željela zahvaliti Bogu što joj je darovao sina. Ana siromašna i žalosna žena koju Bog obasiplje radošću, i time otkriva duboko značenje cijele ljudske povijesti u kojoj, siromašni i bogati, bijednici i moćnici kako god se uzdizali pred Bogom, ipak on je onaj koji upravlja srećom svakog čovjeka. Ako to Bog hoće, siromah može neočekivano postati bogat, a bogataš može postati siromah. Bijednik može postati veći od kralja, a kralj može postati posljednji među bijednicima. Bog je taj koji odlučuje o životu i smrti, o sreći i nesreći. Kad se rodio Isus, njegova majka Marija ponovila je u svom hvalospjevu poniznosti i zahvalnosti, mnoge stvari koje Ana već unaprijed objavila.
******

Lk 1, 46-56: Sadržaj Marijina hvalospjeva jest ostvarenje njenog nadanja kao vjernice. Njena nada i vjera oslonjena je na samog Gospodina koji nije ostao gluh svojim obećanjima i vjernosti čovjeku. Bavljenje Boga čovjekom jest zapravo promocija za čovjeka, a ni u kojem slučaju nije neka posebna obveza. Ukrepljenje čovjeka u Bogu znači sreća, zadovoljstvo i blaženstvo. Blaženstvo nije plod vlastite kreposti niti posljedica osobnog zalaganja, nego dar Božji: jer velika mi djela učini Svesilni. U ovom trenutku Marija osjeća da nadanje njenog naroda nije bilo isprazno. Od koljena do koljena dobrota je njegova i to je povijesna činjenica. Ljudska logika nije u stanju dokučiti ponuđeno premda je ono uočljivo i na djelu, utjelovljeno. Marija kad je čula da će njezino dijete biti sin Davidov i Sin Božji, ona razumije te riječi kao radosnu vijest poniznima i gladnima te kao opomenu moćnima i bogatima. Marija je ostala kod Elizabete oko tri mjeseca, a onda se vratila kući, ne Josipu, nego kući.