Dana 29. lipnja u 11:oo sati Župa je slavila  svečanim Misnim slavljem u čast Sv. Petru i Pavlu svoju 25-u godišnjicu postojanja.  Misno slavlje uz koncelebraciju 13 svećenika predvodio je vlč. Marko Slišković, župnik u derventskom kraju (župnik u Derventi i upravitelj župa Bijelo Brdo i Bukovica). Župnik je bio u pratnji č.s. Zorislave Katić, upraviteljica kuće sestara Milosrdnica u Derventi. Liturgijsko pjevanje predvodila je g. Ljubica Ćulap. Orguljašica je g. Božica Kovačević.  Liturgijska čitanja slavile su gospođe Janja Iličević i Ana Grgić.  Evanđelje je navijestio vlč. Đuro Arlović. U misi je sudjelovalo i asistiralo devet ministranata, dok je zajednica vjernika ispunila Božji hram.
Na kraju Misnog slavlja svećenici su obnovili zavjet vjere zajedno s pukom Božjim apostolskim prvacima.

Nakon Misnog slavlja prisutni Misari preselili su se u Župnu dvoranu u kojoj je za ovu prigodu Mjesna zajednica priredila osvježenje i domjenak. I crkva i dvorana klimatizirani su prostori na ugodnih 23 stupnja.

---

---

Braćo i sestre ! (propovijed vlč. Marka, kojega vidite na slici, predstavljamo u cijelosti)

Dragi i poštovani kolege svećenici, dragi župniče Matija

Puče Božji!

Današnjim danom slavimo dvojicu prvaka apostolskih Petra i Pavla koji su na poseban način uzidani u našu Crkvu.

Svaki na svoj način dao je kamen koji je gradio i širio a zapečatio  – mučeničkom smrću. Budimo stoga i mi danas raspoloženi naviještati ovo veliko otajstvo, otajstvo izgradnje Kristove  Crkve.

Čitao sam, malo se spremajući, kako se današnji dan i ova dva sveca od prvih početaka skupa slave, a na njihovu primjeru Bog nam pokazuje kako se ljudi, među sobom veoma različiti, mogu pozvati u istu službu te, svaki na svoj način, pronositi slavu Božjega kraljevstva.

Upravo se na njima, na Petru i Pavlu, očituje ona Pavlova tvrdnja da su različiti dari, ali isti Duh. ( to vam je sve češći prigovor da sam ja svećenik ja bi to ovako a u svojoj kući nisi niti pokušao na dobro promijeniti). A kako bi tek u crkvi mijenjao, vodio, kaznio, gradio…

Petru nije ime Petar, to je nadimak i kad nekog volimo obično mu tepamo nadimkom, tim imenom ga je nazvao Isus da pokaže koliko će biti važan i čvrst stup u njegovoj Crkvi. Bilo mu je ime Šimun sin Jonin.

Petrus znači stijena, kamen, gromada. Čvrsta i stamena, siguran temelj i oslonac, znak da ono što počiva na njoj je trajno. Bilo mu je Ime Šimun sin Jonin. Po zanimanju je bio ribar.

Petar je bio siromašan čovjek bez nekog posebnog obrazovanja. Obični čovjek čudne naravi, Petar je nadalje, bio i Galilejac iz zanemarene i prezrene pokrajine – Galileje.

To vam je kao kad nama kažu da, ti si iz Bosne a ja se lomim govoriti i pravdati kako je pola Hrvatske odavde. I kako smo mi veći kršćani Hrvati i katolici od njih. A jedan narod.

I kao čovjek, Petar je bio Isusu odan. Volio ga je. Bio je u onom uskom krugu trojice učenika koje je Isus odvajao u nekim važnim trenucima.

Bili su to on, Šimun Petar, zatim Ivan i Jakov.

Prisjetimo se. Kada se trebao na gori preobraziti, uzeo je njih trojicu kao svjedoke. Isto tako je njih trojicu izdvojio u trenucima svoje tjeskobne samrtne borbe u Maslinskom vrtu.

Međutim, u isto je vrijeme Petar bio i nestalne naravi, sklon hvalisanju. Tako se uoči Kristove muke junačio  kako će on ostati uz njega, makar ga svi drugi napustili.

Isto je tako trgnuo mač na slugu velikog svećenika, ali je uskoro pobjegao kao i svi ostali, da bi u dvorištu velikoga svećenika svoga Učitelja tri puta zatajio.

Nakon silaska Duha Svetoga Petar se pokazao hrabrim i odlučnim, pokazao se prvakom apostolskim.

Zaustavi se ovdje na tren. Jesi li ti ili evo ja, ikad slušao kako drugi psuju pred nama a mi ništa na to. Ili moja je vjera privatna stvar, pa ja živim život kršćanina samo na misi a kad izađem iz crkve sve isto ili i gore nego ranije. Ako je tako onda gubim vrijeme.

Međutim, ipak, vođen Duhom Svetim, Petar je u Rimu hrabro naviještao evanđelje, on, koji zasigurno i nije baš bio vješt u grčkom ili latinskom jeziku, ali je svojom jednostavnošću hrabro svjedočio Božju snagu unatoč vlastitoj slabosti. Što god odriješite bit će tako i što svežete bit će tako i na nebu…

Tumači Svetoga pisma primjećuju kako je u Markovu evanđelju – koje je velikim dijelom nastalo na osnovu Petrova propovijedanja – puno toga zapisano upravo o Petrovim slabostima.

Dakle, ako je bio slab, nije se stidio to priznati, jer je znao da je Krist njegova snaga. Gdje je snaga današnjeg čovjeka??? Često je nema, ako je ima u krivom je smjeru otišla… Danas je snaga koliko tko ima i kako imati više.

Baš jučer  pročitam nešto zanimljivo na internetu, neku šalu koja kaže: opasnije je kada se  budala obogati, nego li sav osiromašeni uranium zajedno na jednom mjestu (materijal od čega na nažalost velike sile izrađuju vrlo opasno oružje po zdravlje ljudi). Zamisli takva bogata čovjeka koji nema ni vjere ni morala! Može li taj spoj završiti dobro po društvo i zemlju?

A kad pogledamo Pavla, živa suprotnost  Petru. Pavao je veoma obrazovan čovjek. Govorio je grčki, hebrejski i aramejski. Školovao se u Jeruzalemu u poznatoj i priznatoj školi učitelja Gamaliela. Kao svaki pravi farizej, Pavao je izučio jedan obrt – bio je šatoraš, dakle, samostalan obrtnik koji se onda mogao posvetiti i proučavanju i naučavanju Zakona.

Pavao je bio veoma čvrsta i odlučna značaja. Kad je bio u nešto uvjeren, slijedio je to svim svojim srcem i svom odlučnošću, nepokolebljivo. Bio je i bijesne naravi. Nije trpio drugačija mišljenja.

Tako je “prerevno odan otačkim predajama” progonio kršćane i okovane ih bacao u tamnice.

On je sudjelovao i u ubojstvu prvoga mučenika Stjepana. Bio je uvjeren da su kršćani opasnost za židovstvo i zato ih je htio svim sredstvima iskorijeniti.

I gle, dogodilo se čudo. Pred Damaskom je Pavao imao nebesko viđenje (Savle, Savle zašto me progoniš???: Krist ga je pozvao da prestane progoniti kršćane i da se obrati. Nakon trodnevnog posta Pavao se krstio i odmah sa svim žarom počeo propovijedati da je Isus Krist.

No, očito je da je Pavao imao i dvije divne osobine.

Bio je učen i  iznad svega, Pavao je bio sav za Krista i u Kristu, tako da je mirno mogao zapisati: “Ne živim više ja – nego u meni živi Krist”. Ima li Bolji uzora današnjoj Crkvi uz poniznu Majku Božju?

Često mi pada na pamet kako mi u Crkvi, toj istoj Crkvi nanesemo neko zlo i svi trpimo zbog pojedinca? Ali pogledaj ovo:

U crkvu te nitko ne može natjerati, ne može zatvorit, ne može kupiti da si njezin.

Kako onda postupati s Crkvom?

Crkvu treba voljeti, tako ćeš je poput oca slušati, crkvu treba tražiti, tako ćeš je poput Sina nasljedovati, crkvu treba živjeti,  tako ćeš joj se pun pouzdanja vraćati i iz ljubavi prema njoj praštati i skupa je graditi.

A što ja kao sin te Zajednice imam ako je blatim, ako želim nešto od nje što nije Božje, ako za mene nije sveta već samo i jedino grješna, mislim li je i ja  takvim poganim  načinom poput ova dva čovjeka graditi ili izgraditi…

Svi smo različiti i često se ne slažemo, mislite da se ja s ovim ljudima iza sebe potpuno slažem, mnogi su me opominjali, odgajali, neki mi bili i profesori,  ali u istom pravcu idemo danas i isto kormilo držimo, istu crkvu volimo i služimo joj.

Znam ostaje pitanje:

Živim li ja najbolje? I ne baš, ali unatoč svemu od Božjeg ne odustajem.

I često postupam krivo u odlukama i djelima, ali živimo, živimo jer to želimo, živimo jer se nadamo. Živimo u Crkvi jer je naša! Ti si Crkva! Ti si čovječe Crkva, da ti brate i sestro u Bogu.

Ja imam prekrasne građevine, nisu moje ali njima upravljam u ime Crkve, no prazne su. Narod je prognan, povratak bio težak, mnogo duboki razloga, mnogo upitnika!

Moramo li se svidjeti svijetu oko sebe, moraju li nas prihvatiti, moraju li nam pljeskati???

Ako ti svijet bude sklapao pohvale i laskanje i to jedino budeš htio, jao nam se pred Sudcem Vječnim.

Lijepo je biti voljen,  za zemaljski i ljudski rod čak i potrebno, ali za nebo je važnije, da važnije je ispuniti pravedno, a ova dvije Božje gromade su to i uspjele.

Svaki na svoj način i bili tako različiti, a ipak u bitnome jedinstveni.

Svaki je naime nosio za sobom svoj odgoj i svoju narav, ali im je bila jedinstvena velika ljubav prema Isusu. Konačno, obojica su položili život za njega: Petar na križu, a Pavao pod mačem.

Zanimljivo je također primijetiti kako je Gospodin baš Petra izabrao za prvaka, čovjeka koji nije u odlučujućim trenucima pokazivao hrabrost i odlučnost.

Očito je Gospodin htio pokazati i dokazati da Petrova snaga i njegovo dostojanstvo ne dolazi od njega, Petra, nego od Boga koji po svome Duhu daje kome i koliko hoće.

Jednostavno. Nema među nama nikoga tko ne bi mogao Gospodina slijediti upravo takav kakav jest, sa svojim mislima, sa svojom školom i staležom, sa svojom naravi, sa svojim životnim nasljeđem.

Nema niti jedne životne okolnosti ili stvarnosti koja bi po sebi bila pogodnija da netko drugi ima Boga više za sebe nego li ti danas, a pri tome da se bojimo da  ga moramo dati i drugima a time i umanjiti njegove milosti za sebe.

Podijeli u životu, podaj, širi. Voli Isusa.

Sjećam se kako je neki mlad svećenik nešto pogriješio, pa se sav raspao, rasuo nad svojim jadom i grijehom, eto ja sam jadan, ja sam Isusa iznevjerio, ja sam crkvi naštetio, ja sam najgori i takav sam eto i misu slavio,  a ovaj stariji mu kaže šta kukaš nad sobom, vidiš da te đavo do kraja želi uništiti!

ON- misleći na Isusa,  ON je Umro za tebe.

Čovječe Isus je umro za tebe, samo budi zahvalan, budi njegov takv kakav jesi, ali ne budi bezobrazan, mijenjaj se, pa uz dobro postani dobar a uz sveto, svet.

Zato nema potrebe žuditi za nekim velikim stvarima, često znam reći nije ugodno biti siromašan, ali nije grijeh, naprotiv siromašan i sam Petar jedne prigode reče nekom čovjeku koji je prosio a bio sakat, hrom, bogalj,  Srebra ni zlata nemam ali ono što imam evo dajem ti, u Ime Isusa Krista ustani i hodaj.

Ustani kršćanine i hodaj s Isusom, ne za njim misleći stići ću te, smrt je brža, i puno bliža nego ti misliš, zato odmah ustani i hodaj s njim i uđi u  njegovu vječnu radost s ovim svojim Svetima. Amen.