Dušo moja, što jecaš u meni, evo me k tebi (ut.5.tj.k.g.II.)

**********

1 Kr 8, 22-30: Nakon posvetnog obreda i molitava kralj Salomon, sedmi dan počinu on, i sav narod.
Ako pogledamo u liturgijskoj godini (I) čitanje knjige Postanka (Post 1,20-2,40) kako Bog, nakon završenog stvaranja svijeta, „…počinu od svega djela svoga koje stvaranjem učini“ , naći ćemo poveznu nit koju Bog provlači kroz povijest Božjeg naroda. Bog se ne povlači iz stvorenog svijeta nego u njemu počinu, jer sve stvoreno bijaše „veoma dobro“. Stvoreni svijet, i u njemu: hram ili crkva, Božji su šumovi i glazba, poput prirode, valova vode, ili glasa ptica i životinja uvijek su njegovi  hvalospjevi. Tamo gdje Bog prebiva, prebiva i svetost. Sve što raste i nosi život, čisto je, jer ih je Bog stvorio i blagoslovio. Kada se gradi kuća za obitelj, ona se podiže iz razloga, da se u njoj nađu oni koji su povezani ljubavlju Stvoritelja. Obitelj je Božja ustanova, a time po svoj naravi i sveta. Iz nje proizlazi život koji je u svakoj osobi Božji „original“. Tako nam je i Crkva kao hram, prostor gdje se okupljaju oni koji žele svoj život okititi Božjom riječi, nahraniti svoj duh Božjim darovima-sakramentima, ili slaviti svetost prostora i svetost Božje zajednice Crkve.

**********

Mk 7,1-13: U današnjem odlomku iz Markova evanđelja, čitamo kako je na sceni dokidanje Božje riječi i nepoštivanje temeljnih obveza, a poziva se na ljudsku predaju ili praksu. Stvoreni i blagoslovljeni svijet od Boga ne može se ostavljati po strani da bi se sačuvala neka predaja. Isus potiče na potpuno predanje i cjelovito služenje. Nije dovoljno oprati ruke prije jela i smatrati sebe dostojnim sjedenja za stolom. Traži se Božji „original“ svakog čovjeka, inače je na djelu osuda Isusova: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“ Još je više to naglasio, kada je rekao: „Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da bi sačuvali svoju predaju.“ Poruka je jasna: Božje ime, divno je prosuto po svoj zemlji.