Drugi dan trodnevnice za patron sv. Petra i Pavla imao je vlč. Jakov Filipović, župnik iz Odžaka, koji se u uvodnom dijelu propovijedi osvrnuo na štovanje mučenika u prva kršćanska vremena.

Kršćani su se okupljali oko grobova svojih pokojnika, i tamo su, umjesto poganskih žrtava, često znali slaviti euharistiju. Posebno su častili mučenike, a mučenik zapravo znači svjedok. Odnosno, mučenik je radi toga što je svjedočio, pa onda radi toga i jest eto mučen. Mučenik je jedno s raspetim i uskrslim Kristom te se Krist ponovno proslavlja u njemu.

Eto, zato su prve kršćanske zajednice u osobitoj časti držale svoje mučenike, a njihove su spomen dane slavili, ne na njihove rođendane, nego na dan njihova mučeništva, koji je njihov pravi rođendan i ulazak u slavu uskrslog Krista, rekao je vlč. Jakov.

U nastavku propovijedi podsjetio nas je na Petrovo „junačenje“ prije nego su nadošli životno opasni problemi. Ukazao je i na njegovu zbunjenost i tumaranje oko toga što se zbivalo i nakon Kristova uskrsnuća, podsjećajući da se osvijestio i ohrabrio tek nakon Pedesetnice, kada hrabro i odvažno nastupa zajedno sa ostalim apostolima. Bio je to drugi Petar koji se oduševio onim što im se bolesnicima počelo događati po njihovim molitvama.

No, gotovo istovremeno su se počeli događati i progoni, baš radi toga što su svjedočanstvima izazvali bijes svojih protivnika.

Počelo je prolijevanje krvi za Gospodina. Progoni su se dogadjali na svim prostorima gdje su bili apostoli i učenici.

Uslijedilo je i Petrovo uhićenje i čudesni izlazak iz tamnice nakon anđelove intervencije.

Bio je to izravan Božji zahvat na Petru, ne radi Petra, nego radi onoga što Petar treba uraditi u narednom periodu, rekao je vlč. Jakov.

Bog ga je izbavio s nakanom da mu Petar nastavi služiti i da bi mogao još davati. I to je tajna Petrova izbavljenja.

Vlč Jakov je zatim sve prisutne podsjetio da je i u našim životima bilo mnogo „čudesnih“ izbavljenja kada smo mislili da je došao naš kraj. Podsjetio je da se i u tim situacijama dogodilo izravno Božje djelovanje na svakome od nas s nakanom da nastavimo sa svojim talentima, koje nam je Bog dao za druge, još dugi niz godina drugima i služiti. Pa i svjedočiti o Raspetome Kristu.

Rekao je da Božja intervencija na nama nije samo za nas i naše zadovoljstvo, nego da nas Bog treba na nekom mjestu da budemo njegova nazočnost i njegov glas tamo gdje mi  živimo.