Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu 2022.-c

Kršćanska braćo i sestre!
Ovo govori Gospodin: „Ja dobro poznajem njihova djela i njihove namjere. Dolazim da saberem sve puke i jezike i oni će doći i vidjeti moju Slavu! …. I oni će naviještati slavu moju narodima“(Iz 66, 18-21).
Usta proroka Izaije proriču: što će se ostvariti s dolaskom Isusa Krista.
Ali Gospodine tko nas zavadi, pa nas moraš ti osobno skupljati i miriti?

Ako smo ljudi, a jesmo: moramo uviđati mnoštvo posljedica istočnog grijeha.

Oholost i sebičnost, s dubokim korijenjem u istočnom grijehu, najdublji su uzrok mržnje i podjela.

Otkupljenje, naprotiv, jedino ostvaruje jedinstvo putem ljubavi Isusa Krista, po kojem postajemo svi Božja djeca i braća drugima. A Gospodin je postao središtem čovječanstva.

Po Isusu Kristu Bog hoće da se svi ljudi spase, jer kad je Krist umro na Križu, hramska se zavjesa razdera na dvoje, a time i svetište staroga zavjeta kida razdjelnicu Židova i pogana.

Rađa se novi Božji narod.

Zato sveti Pavao u Poslanici Hebrejima (Heb 12,5-7) poručuje:

„Koga Gospodin ljubi, onoga i odgaja…“

A naše je kršćansko poslanje u zadaći sveopćeg spasa: .. .“uspravljati ruke klonule i koljena klecava, poravnati staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi“.

Gospodin želi da svi sudjelujemo u njegovu poslanju – spasiti svijet – i odredio je da apostolsko poslanje bude kamen temeljac kršćanskog poslanja.

 

Danas u pripjevnom psalmu odjekuju riječi.
„Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje.“
A u njemu stoje riječi: „Ja sam Put, Istina i Život govori Gospodin, nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ (Iv 14,6)

• Svi kršćani, bez obzira na godine i uvjete u kojima se nalaze svjedoče za Krista u ovome svijetu. Usred svijeta, gdje nas je Bog postavio, trebamo druge dovesti Kristu.

Kako?

Primjernim životom, skladnošću vjere i djela, radošću i vedrinom privlačiti i privoditi ljude sakramentima koji su izvori spasenja i na nebu i na zemlji. Kršćani bi morali biti: ono što je duša tijelu, to su oni u svijetu.

Svaki naraštaj kršćana mora otkupljivati, posvećivati svoje vrijeme. Nitko tko je otvoren Kristu ne može propasti, jer život s Kristom donosi spasenje.

Može li se to reći za mene, za tebe… u ovom vremenu i društvu u kojem živimo, u kojem neće nestati „ratobornog bezboštva“.
Služi li se Gospodin nama da bi druge oko nas prosvijetlio u Istini, ili čak i najbliže: djecu, braću i sestre, prijatelje, kolege, susjede guramo u tamu i propast?

Odgovor ponudimo sami – No, što sijemo to ćemo i žeti.

U današnjem Evanđelju, jedan je čovjek upitao Isusa:
„Gospodine, je li malo onih koje se spašavaju?“

Isus nije htio izravno odgovoriti i nadilazi pitanje te se usredotočuje na ono bitno: pitaju ga o broju, a on odgovara o načinu: „Na uska vrata…!“
Dakle: ne zemaljskom slavom, odličjima i povlasticama, potrebna je djelotvorna vjera na koju smo pozvani.

Svaki čovjek ima poziv da ide u Kristovo kraljevstvo. Zato smo se u konačnici i rodili: Krist je došao skupiti raspršeno stado kojega zemaljski vladari i vođe često napuštaju, a napasaju sebe.

Debeli je razlog zašto je Isus rekao  ovu vječnu istinu:
„Evo ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji“. (Lk 13,22-30)
Nisu svi htjeli razumjeti i ovu Kristovu, a neki i danas ne razumiju, a bit će i onih koji sutra neće htjeti razumjeti, a ona glasi:
„Među vama stoji onaj koga vi ne razumijete“ (Iv 1, 26).

Iako je uzak put, ali je jedini, jer nitko ne dolazi Ocu osim Kristovim putem. On koji je Ljubav, ima moć praviti mostove  i pretvarati uske ceste u široke ceste.
A s kim to radi?
Odgovor je jasan: s onima koji žive u miru.

A tko je mir naš, ako ne Krist.

Župnik