Svakom je čovjeku određeno jedanput umrijeti.

Kršćanska braćo ovoga i onoga svijeta!

          Francuski svećenik, pisac i apostol radništva Michel Quoist daje divnu intonaciju današnjem danu svojom molitvom: „Gospodine, nema mrtvih. Postoje samo živi bilo na ovoj zemlji ili na drugom svijetu“.
Došli smo danas susresti se s njima, s njihovim tjelesnim ostacima okićenim cvijeće, s njihovim duhovnim životom u ljubavi kao kozmičkoj energiji u kojoj je Krist centrala, a mi njegova mreža za prijenos te energije.
Gospodine, pričam s tobom o onome što vidim, što osjećam, što spoznajem, što volim. Gledao sam i ispraćao mnoge dok umiru, i znam:  smrt je tu, ali to je samo jedan čas, jedan tren, jedna sekunda, jedan korak, prijelaz od prolaznog konačnome, korak od vremenitog vječnome. 

Vidim i vidio sam kako umire dijete i kad se u njemu probudio mladić, gusjenicu kad iz nje postane leptir, zrno pšenično kad se pojavi klas ….

Znaš Gospodine s tobom pričam: moji su mrtvi posve blizu, tu su, kod mene. Poznam one koji žive u sjeni. Ne vidim ih doduše svojim očima, jer su na čas ostavili svoj tjelesni omot kao što se odlaže iznošeno odijelo, haljina, koja više nije u modi.

             Njihova duša, koja se u tom presvlačenju odijelila, ne daje mi više nikakva znaka. Ali u tebi Gospodine, čujem one koji me zovu, vidim one koji me pozivaju, slušam one koji me savjetuju, jer su oni upravo sada u meni još više prisutni.

             Nekoć su se dodirivala naša tjelesa, ali nikako ne naše duše. A sada susrećem njih, dok susrećem tebe. Primam njih, dok primam tebe, nosim njih dok nosim tebe, ljubim njih dok ljubim tebe.

Ovog trena, u ušima mi odzvanja poruka iz Poslanice Hebrejima u 9,27 : „Svakom je čovjeku određeno jedanput umrijeti“.

Mi kršćani moramo i smrt gledati u svjetlu života i nauke Isusa Krista.
I u njegovu je životu smrt značila izvjesni svršetak. To je bio trenutak kad se zlo na nj srušilo i doseglo svoj vrhunac u ubijanju Pravednika.
Bio je to čas agonije i pomisli da ga je i njegov Otac ostavio: „Bože moj Bože moj, zašto si me ostavio“.

Samo trenutak kasnije idu riječi: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“

To je kraj njegove  u tijelu vidljive Misije.

Ali čujte riječi njegove i naše Majke s početka njegove Misije:

„Učinite sve što vam kaže“.  Drugim riječima, upamtite i vršite sve što vam kaže.
          Taj Isti Isus Krist govori: „Tko vjeruje u mene ima život vječni“. „Tko blaguje moje tijelo ima život vječni“. „Idem pripraviti vam mjesto, da i vi dođete gdje sam ja“.

Tako se po Isusu prelijeva svjetlo zore uskrsnuća, svjetlo naše vjere u uskrsnuće i ponovno viđenje sa svima onima koji pođoše pred nama.

Upravo smo njima danas donijeli cvijeće kao znak života i ljubavi.

Eto, Gospodine, molitva tvoje Crkve  glasi: „Tvojim se vjernima život mijenja a ne oduzima.“

Mi kršćani ljubimo život, da Boga tražimo. Ljubimo smrt, da Boga nađemo.

Sve nam je to dobro poznato i zato smo danas tu:  za sve živote prije nas, za živote koji su  danas i tijelom i dušom uz nas i za živote koji će poslije nas i ovdje na zemlji slaviti Boga i naš život.
Anto, Pero, Ivka, pa vi ste tu. U znaku KRIŽA ste tu, u znaku uskrslog Krista ste tu.
Svaku posljednju krunicu molite s nama, jer tko će nam pomoći, ako ne ti s visina, zemaljska i nebeska Majko, moli svoga Sina. Hvala ti!

Amen!