Post 3,9-15.20: Prema izvještaju Knjige Postanka za čovjeka su nastupile neugodne posljedice prvog sudbonosnog grijeha. Ponajprije, zbog grijeha, poremećeni su odnosi između muškarca i žene te su pristigle i posljedice toga pada.

Žena je dana čovjeku da mu bude „pomoć“, ali mu je postala zavodnica i odvela ga u grijeh. Muškarac je stvoren prije žene bio je po naravi njen vođa. Popustivši njezinu zavođenju pokazao se slabićem koji je nju slijedio mjesto da je vodi.
Mjesto zajedništva u jednom tijelu (Post 2,24), našli su se zajedno u prestupu. A kad je zlodjelo bilo izvršeno, razbijen je sklad koji je dotada među njima vladao, jer je Adam nastojao svu krivnju prebaciti na Evu (Post 3,12).
Ali i prije toga su uvidjeli da nešto nije u redu: „Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli“ (Post 3,7). To se protivilo onome što je prije rečeno: “A bijahu oboje goli, čovjek i njegova žena, ali nisu osjećali stida“ (Post 2,25).
             Na spolnost je pala sjena jer ona odsada može lako otežavati odnose između muškarca i žene, iako je u sebi dobra. Uslijedila je Božja osuda: „Žudnja će te mužu tjerati a on će gospodariti nad tobom“ (Post 3,16) i to je još jedan korak dalje kako je narušen sklad.

Gospodarenje muškarca i degradacija žene dolazi mjesto savršenog zajedništva u međusobnoj ljubavi, dok plodnost kao normalna posljedica spolnog sjedinjavanja dolazi u okvir patnje: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati (post 3,16).

Žena će imati porođajne bolove a muškarac će se mučiti obrađivanjem zemlje. Konačno oboje bivaju protjerani iz vrta. Sve ovo zapravo predstavlja sadašnje stanje ljudskog para. Muškarac i žena, u biti dobri, grijehom su ranjivi i potrebno im je otkupljenje.

Stoga sadašnje stanje čovjeka koji trpi i umire, nije djelo Boga, nego djelo samog čovjeka. Ono slijedi iz

grijeha prvog čovjeka i svi su ljudi rođeni u tom stanju. Čovjek je izgubio prisnost s Bogom. Ipak, čovjek nije definitivno potučen niti beznadno podložan silama zla. Nadu ulijeva sam Bog (Post 3,15), dok obećava novo materinstvo po novoj Evi i novo stanje po novom Adamu. Uz to, Bog pokazuje dirljiv dokaz svoje brige za nesretni ljudski par, on im nabavlja odijelo.

 

Lk 1, 26-38: Za Luku je važno, Božji se plan ispunja u gradu Nazaretu. Anđeo je došao djevici. Djevica se zvala Marija. Bila je zaručena s Josipom iz roda Davidova.
Božji glasnik pozdravlja djevicu „milosti puna“, dakle, obilježenu Božjom blagonaklonošću i Božjim prianjanjem uz nju. Nadalje, našla je kod Boga milost, a ta milost znači Božji izbor i Božje izuzeće od grijeha. Božji stvoriteljski intervent označen je kao „snaga Svevišnjega“ tj. Duh Sveti, što je svakako čudotvorni izvor Božje svemoći. Nagovještaj utjelovljenja Sina Svevišnjega označava njegovo božansko porijeklo, ali i Marijinu izvornu svetost koja postaje kovčegom Novoga saveza. I Riječ Božja tijelom je postala i nastanila se među nama. Božji plan uspostave harmonije u stvorenom svijetu teći će u skladnoj božanskoj harmoniji Nove Eve i Novog Adama.

 

Ef 1, 3-6.11-12:   Poslanica Efežanima važan je teološki spis i počinje svečanom i uzvišenom himnom, koja je oda Bogu. Po sadržaju iskri kratkom ispoviješću vjere. U ovoj Poslanici, Pavao zbijeno izražava istinu u koju je vjerovao i koju je ustrajno propovijedao. U njoj se često jedna misao prelijeva u drugu, a druga potkrepljuje prvu. U prva dva retka tri puta je spomenut Krist. Pavao time očituje nakanu da u ovoj poslanici Kristu dadne posebno mjesto i važnost.

Božji plan spasenja potekao je od Boga Oca, prije stvaranja, a objavio se i ostvario u Kristovu životu. Njime su obuhvaćene sve stvorene stvari, vidljive i nevidljive.
Uvodni dio Poslanice je jedinstven u cijeloj Bibliji i vanjskim oblikom nešto čudesno. Apostol Pavao, okom duha, duše i pameti, gleda sva otajstva što se odnose na stvaranje svijeta i spasenje ljudskog roda, i u djelu spasenja zamjećuje otajstvenu ulogu Oca, Sina i Duha Svetoga.
Svaka riječ nositeljica je nove misli i navještaja. Bog je predodredio kršćane za „posinstvo“ u Isusu Kristu, oni su otkupljeni njegovom krvlju, zadobili su oproštenje grijeha i bogatstvo milosti. Pogled na taj uzvišeni i ostvareni Božji plan spasenja potiče na duboku zahvalnost koja se nužno pretače u pjesmu.

Ljudske su riječi slabe da kažu što pisac želi izraziti. Pavao ostaje bez daha na pomisao da je Bog izlio na nas svoju ljubav, odredivši već otpočetka učiniti nas dionicima svoga duhovnog bogatstva i svoje slave „u Kristu“. Krist je u središtu Božjeg nauma. Tko vjeruje u njega, stječe slobodu po njegovoj smrti, zadobiva oproštenje, ima udjela u njegovom novom i uskrslom životu, postaje jedno s njime, njegov ud, te biva, na slavu Božu, uključen u kozmički Božji plan.

„U Kristu“ je Bog zamislio spasenje, u njemu ga je i ostvario. Pavao 164 puta u poslanici spominje izraz „u Kristu“. Tako spasenje nije slučajna i sporedna stvar. Ona je od iskona. Svrha mu je ljude učiniti svetima. Sav plan spasenja treba biti na slavu Božju. Spasenje i slava Božja nisu dvije, nego jedna stvar. Ako se gleda s Božjeg stajališta, onda je slava, ako se promatra s ljudskog, onda je spasenje. Bog je stvorio red u svemiru, a grijeh ga je srušio. Po Kristu Bog ponovno uspostavlja red na taj način što sve stvari povezuje s Kristom. Tako je nastala harmonija u svemiru.

Nakon uvodnog dijela Poslanice u kojem smo čuli riječi: “Bog nas je blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu kao što nas je odabrao u njemu prije stvaranja svijeta da budemo sveti bezgrešni pred njim“, sada možemo reći i koji su to blagoslovi.
Ima ih šest.
Prvi je poziv izabranih na blaženi život koji je započeo sjedinjenjem vjernika s proslavljenim Kristom.
Drugi blagoslov je sadržaj te svetosti u božanskom posinstvu čiji je izvor i uzor Isus Krist.

Treći blagoslov je povijesno otkupiteljsko djelo po križu Kristovu.
Četvrti blagoslov je objava „Otajstva“.
Peti blagoslov je izabranje Izraela, Božjeg „djela“ da u svijetu bude svjedokom mesijanskog očekivanja. Pavao pripada tom narodu.
Šesti blagoslov je poziv poganima da budu sudionici spasenja nekoć pridržanog Izraelu.
Ni to nije sve, Pavao ide dalje. „U Kristu smo pozvani na udio u baštini i predodređeni smo po odredbi onoga koji sve čini po odluci svoje volje.“
Dakle, sve što Bog čini, on čini s odlukom i voljom, predodređuje i određuje. Sve je puno Stvoriteljeve različitosti i moći. Bog želi da čovjek zna tu istinu, a do čovjekove je slobodne volje odlučiti se za dobro koje Bog želi.
Jedino smo tako na pohvalu njegove slave. U Kristu smo čuli RIJEČ ISTINE evanđelja-radosne istine o svome spasenju i u Kristu vjerujući zapečaćeni smo Duhom Svetim.
Za Pavla je Evanđelje riječ istine koja je očitovana u Duhu istine, i nije neko propovijedanje, nego sam izvor Istine. Stoga čovjek koji je poslušao riječ istine i u nju povjerovao zapečaćuje se Duhom Svetim.
Nažalost, ima mnogo ljudi koji su slušali, ali su ostali nevjernici i nisu primili pečat Duha Svetoga. Božji pečat: kao što je prvi čovjek stvoren na Božju „sliku i sličnost“ tako u drugom preporođenju (krštenju) tko god dobije Duha Svetoga od njega je opečaćen te prima Stvoriteljevu sliku.
Mogli bi to reći i ovako: Duh Sveti čini: svetim onoga kome je bio uliven, a Duh mudrosti čini ga mudrim, Duh razumnosti čini razumnim, Duh savjeta , sigurnim i promišljenim, Duh jakosti , jakim; Duh znanja, učenim, Duh pobožnosti, pobožnim; Duh straha, bojaznim. On je pečat ili jamac Božje slike.
Prema tome on je zalog, predujam-kapara, za otkupljenje posinovljenja na hvalu njegove slave. Svaki čovjek koji primi ne samo Duha Svetoga nego Duha Svetoga obećanja istodobno stječe predujam-kaparu baštine Božjeg kraljevstva. Svaka suradnja s Duhom Svetim je već ispunjenje njegova obećanja, a naš predujam je time veći.