Dana 29. lipnja u 11:oo sati Župa je slavila svečano Misno slavlje u čast Sv. Petru i Pavu, sojim zaštitnicima. Misno slavlje uz koncelebraciju 16 svećenika predvodio je vlč. Marinko Mrkonjić. Liturgijsko pjevanje predvodila je g. Ljubica Ćulap. Orguljašice su Katarina Čančar i Anđela Grgić. Liturgijska čitanja slavile su gospođe Janja Iličević i Dragica Udovičić. Molitvu vjernika predvodila je Monika Udovičić. Evanđelje je navijestio Ilija Orkić, dekan. U misi je sudjelovalo i asistiralo deset ministranata, dok je zajednica vjernika ispunila Božji hram.
Na kraju Misnog slavlja svećenici su obnovili zavjet vjere zajedno s pukom Božjim apostolskim prvacima.
I prije samoga blagoslova Župljani su darivali Župnika s prikladnim poklonima povodom njegovog osobnog svećeničkog jubileja 50 godina u službi Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Mladomisnička i zlatomisnička sveć. služba odvijala se kroz život pod geslom: “DAJ GOSPODINE DA SLUŽEĆI LJUDIMA SLUŽIM TEBI”.
Darove u ime Župne zajednice predali su gosp. Pero Radić, ministar; gospođa Janja Iličević poslan. u Županiji Posavskoj, te predstavnica mjesta Dragica Udovičić.
Ministar Pero Radić u prikladnom pozdravu, čestitci  i zahvali Župniku istaknuo je bitne odrednice rada  župnika u ovoj Župi kao i neke životne svećeničke odrednice koje su zapažene u Župnikovoj svećeničkoj službi. 
Misno slavlje uzveličali su u narodnoj nošnji i predstavnice KUD – Balegovac.
Bogu, svećenicima, pjevačima, ministrantima i svemu vjernom puku i ovom zgodom želim reći hvala i neka nas Bog dragi uzdrži u dobroj vjeri i zajedništvu kao i tjelesnom i duševnom zdravlju.

Moram istaknuti požrtvovnost domaćica u Župnom uredu: Kristine, Ružice i Ivke koje su u svom i ranije viđenom štihu radosno ugostile sve goste.
U gostima su bile zapažene dvije obitelji: Bošnjak i Filipović sa svojom djecom (osmero male djece) iz Župnikove bivše Župe Lug Brankovića. (pogledaj priloženu fotografiju)

Propovijed vlč. Marinka objavljujemo u cijelosti 

Uvodni pozdravni dio!

Hvala vašem i mom župniku vlč. Matiji, koji me pozvao da danas predvodim ovo sv. misno slavlje – patrona: sv. Petra i Pavla, nebeskih zaštitnika ove župe. Čestitajući vam patron župe, koristim priliku da i nama ovdje nazočnim svećenicima čestitam obljetnice svećeničkog ređenja, posebno župniku Matiji: 50-tu obljetnicu svećeničke službe! A naravno i imendan svima koji nose imena ove dvojice apostolskih prvaka! Kad se Petar susreo pogledom sa svojim izdanim, zatajenim Učiteljem, spomenuo se njegovih riječi kako će ga i on zatajiti, iziđe te gorko zaplaka. Na početku ove sv. Mise i mi se pokajmo za sve svoje grijehe, nevjerstva…

 Propovijed

Braćo i sestre, svjedoci smo samo u ovih 25 godina 21. stoljeća tolikih burnih, ubrzanih i dramatičnih promjena, ne samo u svijetu nego i kod nas, da je to običnom čovjeku skoro nemoguće više pratiti. Često možemo čuti: Sve se mijenja, pa i Crkva! I to je istina. Ali – pola istine! Druga polovica istine je ono što mi čvrsto vjerujemo, ispovijedamo i danas slavimo, ono što nikakve promjene, bure i oluje ne mogu ni pomaknuti, ni promijeniti. Slavimo sv. Petra apostola, za kojega je sam Gospodin Isus rekao da je on Stijena, na kojoj će sagraditi Crkvu svoju i sv. Pavla koji skrušeno priznaje kako je najmanji među apostolima i nije dostojan zvati se apostolom, „jer sam progonio Crkvu Božju“.

Za neke građevine, iako ljudskih ruku djelo, smatralo se da su neuništive. Jeruzalemski hram je bio takva, jedna od najveličanstvenijih građevina staroga svijeta. Građen od bijelog mramora, izdaleka je izgledao kao snijegom pokriven brežuljak, a krov mu je bio obložen suhim zlatom, pa kad bi sunce usijalo, ne bi se moglo u njega ni gledati! U dvorištu Hrama bili su trijemovi, svaki stup trijema također od mramora – visok 8 m a toliko širok da ga ni trojica ljudi nisu mogli obujmiti. Pojedini ugaoni kamenovi Hrama bijahu teški i do 100 t. Gledajući kako im se ljudi dive, Isus proreče kako od svega toga neće ostati „ni kamen na kamenu“, što se 70. godine zaista i dogodilo. Ne znaš što je nevjerojatnije: postaviti takav ugaoni kamen – ili ga pomaknuti i srušiti!

„Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu tvoju!“ Prije 787 godina (1238.) u mjestu Brdu kod Vrhbosne (Sarajevo)  biskup Ponza podignuo je katedralu posvećenu sv. Petru i Pavlu. Od te katedrale sv. Petra ostao je samo kamen, komad oltarne menze s urezanim lat. natpisom, ugrađen u ambon sadašnje katedrale Srca Isusova u Sarajevu (1889.). To je samo jedan primjer crkve sv. Petra, a možemo samo zamisliti koliko ih je bilo još, a da od njih nije ostao ni „kamen na kamenu“.

U svojoj knjizi o kršćanima u zemljama islama, fra Marinko Pejić, prof. na FTS piše kako se u M. Aziji (Turska) „utjelovila“ kršć. zajednica. Tu se nalaze Antiohija, Tarz – rodno mjesto apostola Pavla, Efez, Smirna, Korint, Laodiceja, Ikonij, Listra, Niceja, Kalcedonija, Konstantinopol… mjesta su za koja smo sigurno čuli, slušajući poslanice sv. Pavla, a na ovom području je održano i svih osam ekumenskih koncila jedne, nepodijeljene Crkve, na kojima je definiran i formuliran kršć. nauk. Prof. Pejić – profesorski – zaključuje kako je ovim mjestima vezanim za sv. Pavla s vremenom skoro u potpunosti dat islamski karakter. A naš kardinal Puljić, hodočasteći Putevima sv. Pavla, izrazio se tako da ga i obični narod razumije, rekavši kako je tamo „kršćanstvo posve izbrisano!“

Sjećamo se i kako je papa Benedikt XVI. malo prije svoga odreknuća od službe Petrova nasljednika izjavio kako „Petrova lađa“ pušta na sve strane!“ Samo što nije potonula… Da i ne spominjemo samo od 2000. „stanje duša“ ove naše zemlje Bosne i Hercegovine, našeg naroda, biskupija, župa, obitelji… sa zebnjom i tjeskobom ne možemo a da se ne zapitamo: Kuda plovi i ova naša i Petrova lađa?! Pogotovo, kad čujemo za žalosne i sablažnjive slučajeve u Crkvi, pitamo se: vrijedi li još ono Isusovo obećanje Petru, ili da nisu možda nastupila „posljednja vremena“?!

Najprije, Isus jasno kaže Petru: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijenu sagradit ću Crkvu svoju! Ne Petrovu, ni Pavlovu… Franjinu, Dominikovu, Benedikta XVI. ili Leona XIV. Nego – Crkvu svoju! Crkvu Kristovu. Samo ta Crkva koja je Kristova, koja njemu pripada i koja mu je vjerna – jest ona kojoj Isus jamči kako je „ni vrata paklena neće nadvladati.“ Sjećamo se i kako je Petar jednom sebe htio staviti ispred Isusa. Isus govori svojim učenicima što će se sve s njim dogoditi, kako će biti odbačen, trpjeti i umrijeti… a Petar ga uzme na stranu i počne odvraćati: „Bože sačuvaj, Gospodine“ To se tebi ne smije dogoditi.“ A znamo i što mu je Isus odgovorio: „Nosi se od mene, Sotono! Jer ti nije na pameti Božje, nego samo ljudsko.“ Prevoditelji kažu da u originalu Isus kaže: „Vrati se Petre nazad! Na svoje mjesto, iza mene…“ Nije samo Petar htio sebe staviti ispred Isusa, nego su to, na žalost, tijekom povijesti činili i neki od njegovih nasljednika, i drugih službenika u Crkvi, za što se papa Ivan Pavao II. u godini velikog jubileja (2000.) javno pokajao i ispričao.  I svi mi imamo ti Petrovu slabost, sebe staviti ispred Boga. Zato su nam kriza Crkve, kršćanstva i uopće vjere trajno upozorenje i poziv, da se preispitujemo. Koliko se pouzdajemo u Isusovo obećanje Petru, kako je ni „vrata paklena“ neće nadvladati, da još više mi budemo ta Crkva Kristova, oni kojima su evanđelje, Isusove zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, program  i putokaz života.

Braćo i sestre, Petar i Pavao su nam primjer čudesnog Božjeg djelovanja, koje i od ljudski gledano – nemogućeg, čini moguće. Kad ih usporedimo, vidimo da su njih dvojica dva različita svijeta. Petar je ribar, skromnog obrazovanja, vjerojatno i imovinskog stanja, uz to i nagle i prevrtljive naravi: uoči Kristove muke, kune se kako ga on neće napustiti, ako ga svi i ostave, čak se okuražio i trgnuo mač na slugu velikog svećenika. Ali je poslije i on, poput ostalih, pobjegao, i u strahu za vlastiti život, tri puta zatajio svoga Učitelja. Nakon uskrsnuća i događaja Pedesetnice, on je sasvim drugi čovjek – hrabro izlazi pred svoje sunarodnjake i naviješta im Krista, raspetog i uskrslog. Kako nije bio vješt grčkom, sa svojim učenikom koji mu pomaže, evanđelistom Markom, stiže do Rima, gdje će na križu posvjedočiti svoju vjernost Kristu, ne smatrajući se dostojnim čak ni umrijeti kao on.

Za razliku od Petra koji je bio Galilejac, domaći Židov, Pavao je bio iz iseljeništva (dijaspore), nije bio Isusov sljedbenik a vjerojatno ga nikad nije ni vidio. Bio je veoma obrazovan, školovao se u grčkim i židovskim školama, govorio grčki, hebrejski i aramejski, bio obrtnik – šatoraš, sigurno puno imućniji od Petra. Kad je bio u nešto uvjeren, onda je to odlučno i slijedio, pa je tako, smatrajući kršćane opasnošću za židovstvo, progonio ih, želeći ih potpuno iskorijeniti. Ali, nakon čudesnog događaja kod Damaska, kad ga je uskrsli Krist pozvao da ne progoni kršćane, postao je uvjereni kršćanin, apostol, misionar, spreman za Isusa i glavu položiti na panj, što je na koncu i učinio. Navješćujući evanđelje ne samo Židovima, nego i poganima, svojim misijskim putovanjima, zajednicama koje je osnovao i onim kojim je uputio svoje poslanice, zavrijedio je naslov „Apostola naroda“, i onoga koji je udario temelje kršć. teologije.

Iako su bili tako različiti, svaki sa svojim odgojom i obrazovanjem, svojom naravi i karakterom, i slijedili Krista svaki na svoj način, to su činili istim žarom i gorljivošću, onom ljubavlju od koje, kako Isus veli,  nema veće, a to je – i život svoj položiti za svoje prijatelje, što su obojica i učinila za Krista: Petar na križu, a Pavao pod mačem.

Zanimljivo je kako je Gospodin izabrao baš Petra za apostolskog prvaka, iako nije pokazao ni hrabrost ni odlučnost kada je trebalo. Time kao da je htio pokazati kako Petrova snaga i dostojanstvo ne dolaze od njega samoga, nego od Boga, koji po svome Duhu kome i koliko hoće: snage, hrabrosti, milosti… S druge strane, Petar kao poglavar, svjestan svojih ljudskih slabosti, mogao je imati razumijevanja za druge.

To je poruka i svima nama. Svi smo tako različiti, po svemu: po podrijetlu, naobrazbi, svojoj naravi, po svojim životnim okolnostima. A upravo po primjeru sv. Petra  i Pavla vidimo kako Duh Božji djeluje u najrazličitijim prilikama, usmjeravajući nas istom cilju, a to je ljubav prema Bogu i predanje samoga sebe za bližnjega. I to ne na tako uzvišeni način kao njih dvojica, nego u našoj svagdašnjici, u svom poslu, zvanju i okruženju, da radosno služimo Bogu i bližnjima. Temeljni kamen se često ne vidi, ali on nosi! Dao Bog,  braćo  i sestre,  da Krist bude temelj svakog našeg zajedništva: obiteljskog, narodnog, crkvenog, a mi poput sv. Petra i Pavla, ustrajni i postojani graditelji tog novog, Božjeg svijeta, hrabri navjestitelji i svjedoci Radosne vijesti ovome svijetu i svim ljudima, imajući ipak na umu onu Pavlovu kako je „domovina naša na nebesima!“