Kršćanin treba svoj život graditi na vjeri, nadi, istini i molitvi Duhu Svetom (8.tj.k.g.sub.)
(čitanja od kvatri u nastavku)
Jd 17.20b-25: Judina poslanica pisana je negdje oko 80 godine po Kristu. Autor se suočava sa situacijom sličnom onoj koju odražava Druga Petrova poslanica tako da je to u srži paralelan tekst. Juda piše kršćanskoj zajednici koju iznutra potkopavaju neki ‘uljezi’ u Evanđelju i žele je krivim naučavanjem podijeliti. Riječ je o nemoralnim pojedincima koji sebi umišljaju da posjeduju neko spoznanje, protive se vlasti, pohlepni su, vrlo sebeljubni, spremni ako im to ide u prilog podržati i najapsurdnije ideje.
Njihov je usud propast, kao što je usud Sodome i Gomore, Kajina, ili Bileama. Ovi biblijski likovi pokazuju kakvim su grijesima bili okaljani lažni učitelji.
Juda želi pozvati ljude na složan otpor tim pojedincima. Kršćanin nije bez obrambenog oružja, ali ga mora znati i upotrijebiti u vlastitu obranu. On mora život graditi na vjeri, nadi, istini i molitvi Duhu Svetom i živjeti u svjetlu ponovnog Kristovog dolaska.
Izgleda da je Juda bio suočen sa situacijom poput Isusa u današnjem Evanđelju.
Mk 11,27-33: Dok je Isus obilazio hramom, nakon što je istjerao trgovce iz hrama, glavari svećenički, pismoznanci i starješine smišljaju upit: „Kojom vlašću to činiš?“ Moramo znati s kim Isus ima posla dok u Hramu pravi dramatičnu situaciju. Za ovakve čine koje Isus čine ide se odmah pred Veliko vijeće koje je imalo oko 70 članova. Naime, Veliko vijeće je sastavljeno od laičkog plemstva, velikih svećenika i književnika kao tumača zakona. Isus im nije dao odgovor, jer oni koji pitaju drže sebe gospodarima istine i svetosti koja njih oslobađa obveze poštenja i čestitosti. Da bi zaštitili svoju istinu dopuštaju si laž i zastranjenje, poput primjera Hrama kojeg su pretvorili u razbojničku špilju, a Hram bi trebao biti Dom Gospodnji i Dom molitve.
Opasno je u krivom stavu i djelu biti potpora, to su krivo iskorišteni talenti
(čitanja od kvatri)
2 Sol 3, 6-12: Stanje u mladoj Crkvi Solunjana iznjedrilo je potrebu drugog Pavlovog pisma u kojem uviđa snagu božanske milosti koja je snaga Radosne vijesti. Pavao poslanicu počinje s molitvom i završava molitvom za primljenu i trajnu milost zajednici ‘od Oca, po Kristu, u Duhu Svetom’. Apostol zahtijeva i uzvratnu molitvu za ‘sve … da se oslobode’ opakih ljudi, jer Bog je taj koji ima moć učvrstiti i sačuvati sve nas od Zloga. Nije jednostavno mladu zajednicu sačuvati od utjecaja raznih lažnih proroka, zato Pavao s puno povjerenja u Solunjane ‘zapovijeda’ da se okrenu onome što je srž Radosne vijesti. Naime, nekima je bilo besmisleno raditi, ako Gospodin uskoro ponovo dolazi. To će biti razlog da Pavao izrekne žestoke riječi: „Tko neće da radi, neka i ne jede.“ Tko, dakle, zauzima takav stav ne slijedi Pavla koji je radio danju i noću za svog boravka među Solunjanima. Pavao, da bi više naglasio ozbiljnost ove zapovijedi, daje još jednu uputu: „Ako li se tko ne pokorava našoj riječi u ovoj poslanici, zabilježite ga, ne drugujte s njime.“ Ipak, ne možete ga smatrati neprijateljem i odbačenim, nego nemoj mu biti potpora u njegovom krivom stavu. I na kraju poslanice, čije riječi Pavao redovito govori pisaru a pisar piše, sam Pavao uzima pero i potpisuje svojom rukom Pismo, kako on to kaže: „Pozdrav mojom rukom, Pavlovom“ , da se ne bi dogodilo opet neko krivo tumačenje ili ‘pismo’. Svoju poslanicu završava lijepim i mirnim tonom: „Milost Gospodina našega Isusa Krista sa svima vama.“
**********
Mt 25, 14-30: Pavao je dobro upućen u Objavu koju je primio kao prosvjetljene od uskrslog Gospodina. Razumijevajući bogatstvo Kristovih riječi snažno razvija Kristov božanski pogled na život. I današnja Kristova prispodoba o talentima podloga je odgovornosti za ‘novost života’ u kršćanskoj zajednici. Život je uvijek Božji dar, i s tim se gotovo svi ljudi na svijetu slažu. Dva života na svijetu, niti su ikad bila, niti će ikada biti ista, svi imaju osobnost duha i materije. Uvijek će trebati pritisnuti prst za svoj identitet u policiji, jer i dva prsta nemaju ista na svijetu. O takvoj osobnosti govori Isus u današnjem Evanđelju spominjući talente kao dar. Naime, jedan talent bio je najveća novčana vrijednost, oko 2000 tisuće dolara. Jasno je onda da će Gospodin nagraditi one koji svoje talente iskoriste, a kazniti one koji svoje talente upropaste. Zato Isus i govori. „Tko ima dat će mu se još, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima.“