Obećanje blaženstva ostvaruje se, kada živimo kao zajednica vjere – Svi Sveti

Kršćanska braćo i sestre!

Sveto Pismo uvijek iznova potvrđuje i proširuje blagoslov današnje svetkovine. Častimo sve svete, a ne samo one pojedince koje je Crkva službeno proglasila svetima.
Svetkovina Svih svetih označuje muževe i žene, djevojke i mladiće, čiji životi su tako obični, gotovo neopaženi, koji se ne ističu nekim herojskim djelima, koji  nisu smatrani istaknutim primjerima mučeništva, ispovijedanja vjere i oblikovanja ljubavi.
           ‘Svi sveti’ su činili sve te stvari, ali kao nešto samo po sebi razumljivo, tako da su nakon jednog ili dva naraštaja bili zaboravljeni. Taj spomen upio se u sljedeći naraštaj koji,  i ne znajući, živi običan vjerni život Isusovih učenika.
              Ipak, nov naraštaj je živ, s vjerom i dobrotom zbog svih svojih svetih predaka. To vi prisutni potvrđujete.
Makar nisu poimenice proglašeni blaženim ili svetima, svi sveti su poimenice upisani u vječnu knjigu života (Ps 139, 16: i Dn 12,1) i Bog ih nikada ne ispušta iz vida.
               Danas se pridružujemo Bogu u proslavi s ‘oblakom svjedoka’    (Heb 12,1).

‘Svi sveti’ dolaze odasvud. Ta činjenica je naglašena u odlomku iz Knjige Otkrivenja.
Redci ispušteni iz misnog čitanja navode dvanaest izraelskih plemena poimenice i svakome pripisuju broj dvanaest tisuća izabranih. Svako od njih nosi pečat ‘Boga našega na čelima’.
Dvanaest tisuća označuje potpunost: broj 12 obuhvaća dvanaest plemena Izraelovih, a broj tisuću označava obilje. Nitko nije ispušten: svatko od Božjih slugu je opečaćen na čelu.
Na svetkovinu Svih svetih nitko nije izostavljen i nitko nema prvenstvo. Nitko nije ispred drugih. Svatko je pozvan na svetost.
Evanđelje nastavlja isti opći poziv na svetost, ali također nudi i detaljnu pouku.
Opća primjena izranja još jasnije, usporede li se Matejeva blaženstva s Lukinim. Dok u Luke Isus slušatelje, oslovljava siromahe misleći na ljude u materijalnoj oskudici, u Mateja slušatelji postaju ‘siromasi duhom’. Taj govor i ta kvalifikacija ‘siromasima u duhu’ je sveobuhvatna. Svatko je uključen, bez obzira na financijsko stanje.
Osim toga, blaženstva postavljaju nekoliko zahtjeva, osim onoga da sa svojim životima postupamo realistično. Svi u nekom trenutku osjećaju da su:
siromašni u duhu                                  žedni pravednosti
ožalošćeni                                              čisti srcem
krotki                                                      mirotvorci

Međutim, razmislivši malo bolje, stvarnost može biti vrlo zahtjevna.
Bog nas ispunja vjerom da prepoznamo božansku prisutnost u svojim žalostima i ciljevima, u svojoj žeđi i krotkosti. To shvaćanje vjere postaje još jasnije, pod uvjetom da se, prije svega, ne zatvaramo u samosažaljenje, nego živimo otvoreno i pouzdano sa svojom obitelji i zajednicom; i drugo da u svojoj krotkosti i žalosti vidimo učinkovit put da dođemo do drugih u njihovoj muci i siromaštvu.

 U povezanosti vjere u proširenoj obitelji Crkve, ili u svojoj neposrednoj obitelji, ili susjedstvu i zajednici, uočavamo kako je naše siromaštvo u duhu nastanilo kraljevstvo Božje u našu sredinu: kako tješenje drugih u njihovoj žalosti donosi blaženstvo zborova vlastite žalosti: kako dijeljenje dobara s drugima smiruje glad i žeđ u nama samima. S takvom blagoslovljenom čistoćom srca postajemo ‘djeca Božja, te čak gledamo Boga.
              U blaženstvima Isus nas sabire zajedno u našoj svakidašnjici i pokazuje nam mogućnosti svetosti upravo ovdje. Obećanje blaženstva ostvaruje se kada živimo kao zajednica vjere.
To je uvjet gdje nas susreće drugo čitanje iz Prve Ivanove poslanice: ‘Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo’. Kao djeca jednog i istog Oca jedna smo obitelj u primanju i davanju života. Prva Ivanova poslanica ponavlja obećanje blaženstva: ‘Bit ćemo njemu slični (Bogu) slični jer vidjet ćemo ga kao što jest’.
U tom kontekstu razumijemo zapovijed da ostanemo čisti ‘kao što je on ‘Bog’ čist ‘. Čistoća se prvotno odnosi na spontanu otvorenost Božjoj prisutnosti u našoj Crkvi i obitelji. Bez stida ili zapreka dijelimo sami sebe i primamo druge, u žalosti i nadi, u radosti i nagradi.
‘Takvi će Boga gledati’

Svi su sveti, dakle, naša obitelj, naši rođaci, naši bližnji i župljani, članovi naše zajednice, naši preci, onaj ‘oblak svjedoka’ koji su prihvatili božanski realizam svojega života, podijelili ga s drugima te su već na zemlji, kao i sada pred prijestoljem Jaganjca na nebu, oni stvarno ‘blaženi’.  Amen!