Krivnja ostaje, a sud je neizbježan (XXXIII.tj.čet.)
Otk 5, 1-10: U staro vrijeme važni su dokumenti, nakon pisanja, pečaćeni. U novije vrijeme dopisi i pisma toga ranga proglašavaju se služenom državnom tajnom najvišeg ranga. Svitak, o kojem je riječ u knjizi Otkrivenja, Bog drži u ruci. U njem je zapisana sva sudbina posljednjeg vremena. To su Božje odluke. Pečati se razbijaju i tajne otkrivaju. Pred Božji prijesto istupa Jaganjac, Krist, zaklan, a sada živ. Cijeli je događaj Kristove žrtve, smrti, uskrsnuća i proslave izražen kao njegova potpuna vlast nad svemirom. I samo Krist ima pravo otvoriti taj svitak. On, koji pobijedi đavla i svijet, našao se dostojan, kao pobjednik smrti, spasiti izabrani narod i pridružiti ga Bogu kao glava svega čovječanstva. Predstavljen u slici snažnog pobjedonosnog ‘lava iz plemena Judina’, u mesijansko vrijeme, učinio se Jaganjcem koji trpi muku i smrt. Ali tu je moć, znanje i slava koju Krist posjeduje u punini. Na sceni su Stvoritelj i Otkupitelj.
Lk 19, 41-44: Isus uzlazi u Jeruzalem uz klicanje naroda koji ga slijedi: „Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ Dok narod kliče, Isus s Maslinskog brda plače nad sudbinom grada i njegovom djecom. On vidi njegovu nespremnost na obraćenje. Vidi odluku protiv sebe, koja sa sobom nosi strašne posljedice po ovaj grad. Izraelovu gradu ostaje skriveno ono što mu služi za mir. Nisu se našli dostojni otvoriti Isusovu pozivu, i sud je neizbježan. Grad će Rimljani 70.g. p.Kr. potpuno razoriti i smrskati djecu njegovu. Nisu upoznali vrijeme milosti i ‘čas svoga pohođenja’. Krivnja ostaje i poslije Isusovog prvog mesijanskog pohoda, stoga će doživjeti Božji sud, uništenje Jeruzalema i Hrama. Izgubivši svoju domovinu, raspršit će se po čitavom svijetu. Nakon skoro dvije tisuće godina života u dijaspori, tek 1948. g. Ujedinjeni narodi dodijelit će ponovo prostor za državu Izrael. Teško proročanstvo se ispunilo, a kazna je suviše teška.