1 Kor 1, 26-31: Pavao je zaista u poslanici Korinćanima izložio bogatstvo kršćanskog nauka koji je sve do danas temelj svim kršćanskim zajednicama. Možda je povod, za tako ozbiljan nauk, bio blizina i veliki utjecaj snažne grčke filozofije čije su škole mudrih učitelja bile smještene u Ateni. I sam Pavao je uvidio njihovu umišljenost tobožnjim intelektualnim prestižem. Pavao, međutim ukazuje da je njihov racionalistički i arogantni stav još uvijek odraz svjetovnog mentaliteta. On im stavlja do znanja da trebaju shvatit da je sva ljudska mudrost tek blijedi odsjev božanske mudrosti. Oholi i uobraženi ne cijene spasiteljskog Božjeg nauma ostvarenog Kristovom smrću na križu. To je povlastica onih koji su ispunjeni duhovnom mudrošću, koja čovjeku posredstvom Duha Svetoga dariva mnoge darove, među kojima je i sposobnost rasuđivanja. Stoga Pavao i naglašava da je naša briga predati Božju nauku, a ne opčinjavati svijet nekom svojom rječitošću. Tako su neki kršćani zadojeni grčkom misli gledali na Radosnu vijest kao jednu vrstu filozofije koja se razumski može raščlaniti i ljudskim načinom protumačiti. Pavao žestoko ustaje protiv takvog shvaćanja, jer se njime spasenje veže za čovjeka i njegove mogućnosti, a ne za Boga i njegovu silu koja djeluje po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Objava nije ljudska mudrost, nego Božji čin koji se u ljudima događa u vrijeme krštenja i njihova kršćanskog života. Nije na križu visio samo čovjek, stoga križ odlučuje sudbinom svijeta i tko u njemu vidi ludost, izgubljen je, a tko vidi Božju moć, spašen je. Zato Bog odbacuje ljudsku mudrost kao sredstvo spasenja. Pavao iz slojevitog sastava kršćanskih zajednica vidi kršćane onakvim kakvi jesu, oni i jesu najbolji dokaz da Bog ne spašava ljude njihovom mudrošću. Pogotovo u tim vremenima , Pavao ističe, nema mudrih , moćnih i otmjenih, jer oni idući svojim putem, nisu došli do spasenja. Naprotiv spasenje su našli skromni, slabi, jednostavni, to jest oni koji su bez ikakve otmjenosti, uznositosti i oholosti. Bog je izabrao one koje je svijet prezreo, a njima se Isus očituje kao mudrost, posvećenje i otkupljenje. Njima i povjerava brigu oko božanskih darova koje Krist ostavlja za spasenje svijeta.

Mt 25, 14-30: Pavao je dobro upućen u Objavu koju je primio kao prosvjetljene od uskrslog Gospodina. Razumijevajući bogatstvo Kristovih riječi snažno razvija Kristov božanski nauk. I današnja Kristova prispodoba o talentima podloga je odgovornosti za ‘novost života’ u kršćanskoj zajednici. Život je uvijek Božji dar, i s tim se gotovo svi ljudi na svijetu slažu. Dva života na svijetu, niti su ikad bila, niti će ikada biti ista, svi imaju osobnost duha i materije. Uvijek će trebati pritisnuti prst za svoj identitet u policiji, jer i dva prsta nemaju ista na svijetu. O takvoj osobnosti govori Isus u današnjem Evanđelju spominjući talente kao dar. Naime, jedan talent bio je najveća novčana vrijednost, oko 2000 tisuće dolara. Jasno je onda da će Gospodin nagraditi one koji svoje talente iskoriste, a kazniti one koji svoje talente upropaste. Zato Isus i govori. „Tko ima dat će mu se još, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima.“

1 Kor 1, 26-31: Pavao je zaista u poslanici Korinćanima izložio bogatstvo kršćanskog nauka koji je sve do danas temelj svim kršćanskim zajednicama. Možda je povod, za tako ozbiljan nauk, bio blizina i veliki utjecaj snažne grčke filozofije čije su škole mudrih učitelja bile smještene u Ateni. I sam Pavao je uvidio njihovu umišljenost tobožnjim intelektualnim prestižem. Pavao, međutim ukazuje da je njihov racionalistički i arogantni stav još uvijek odraz svjetovnog mentaliteta. On im stavlja do znanja da trebaju shvatit da je sva ljudska mudrost tek blijedi odsjev božanske mudrosti. Oholi i uobraženi ne cijene spasiteljskog Božjeg nauma ostvarenog Kristovom smrću na križu. To je povlastica onih koji su ispunjeni duhovnom mudrošću, koja čovjeku posredstvom Duha Svetoga dariva mnoge darove, među kojima je i sposobnost rasuđivanja. Stoga Pavao i naglašava da je naša briga predati Božju nauku, a ne opčinjavati svijet nekom svojom rječitošću. Tako su neki kršćani zadojeni grčkom misli gledali na Radosnu vijest kao jednu vrstu filozofije koja se razumski može raščlaniti i ljudskim načinom protumačiti. Pavao žestoko ustaje protiv takvog shvaćanja, jer se njime spasenje veže za čovjeka i njegove mogućnosti, a ne za Boga i njegovu silu koja djeluje po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Objava nije ljudska mudrost, nego Božji čin koji se u ljudima događa u vrijeme krštenja i njihova kršćanskog života. Nije na križu visio samo čovjek, stoga križ odlučuje sudbinom svijeta i tko u njemu vidi ludost, izgubljen je, a tko vidi Božju moć, spašen je. Zato Bog odbacuje ljudsku mudrost kao sredstvo spasenja. Pavao iz slojevitog sastava kršćanskih zajednica vidi kršćane onakvim kakvi jesu, oni i jesu najbolji dokaz da Bog ne spašava ljude njihovom mudrošću. Pogotovo u tim vremenima , Pavao ističe, nema mudrih , moćnih i otmjenih, jer oni idući svojim putem, nisu došli do spasenja. Naprotiv spasenje su našli skromni, slabi, jednostavni, to jest oni koji su bez ikakve otmjenosti, uznositosti i oholosti. Bog je izabrao one koje je svijet prezreo, a njima se Isus očituje kao mudrost, posvećenje i otkupljenje. Njima i povjerava brigu oko božanskih darova koje Krist ostavlja za spasenje svijeta.

Mt 25, 14-30: Pavao je dobro upućen u Objavu koju je primio kao prosvjetljene od uskrslog Gospodina. Razumijevajući bogatstvo Kristovih riječi snažno razvija Kristov božanski nauk. I današnja Kristova prispodoba o talentima podloga je odgovornosti za ‘novost života’ u kršćanskoj zajednici. Život je uvijek Božji dar, i s tim se gotovo svi ljudi na svijetu slažu. Dva života na svijetu, niti su ikad bila, niti će ikada biti ista, svi imaju osobnost duha i materije. Uvijek će trebati pritisnuti prst za svoj identitet u policiji, jer i dva prsta nemaju ista na svijetu. O takvoj osobnosti govori Isus u današnjem Evanđelju spominjući talente kao dar. Naime, jedan talent bio je najveća novčana vrijednost, oko 2000 tisuće dolara. Jasno je onda da će Gospodin nagraditi one koji svoje talente iskoriste, a kazniti one koji svoje talente upropaste. Zato Isus i govori. „Tko ima dat će mu se još, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima.“