Različiti su putovi do svetosti, ali je Božja milost uvijek ista
Treći dan uoči našeg Patrona – vlč Andrija Janjić
Jednu te istu sliku različiti ljudi gledaju različito gledaju, svaki sa svoga stajališta. Slikara zanima umjetnička vrijednost slike, trgovca zanima cijena slike, stolara zanima okvir slike, čovjeka vjernika zanima duhovni sadržaj slike i ako vidi duhovnu stranu slike, on se pred njom moli.
Mi danas promatramo jednu osobu velikana u Isusovoj Crkvi, Svetoga Petra. U čemu je njegova veličina? Bio je obični ribar, čovjek srdite i nagle naravi. Za njega bi vrijedila ona stara izreka: „Ja sam samo čovjek i ništa mi ljudsko nije strano“.
No, Petar je bio u Kristovoj školi, u Kristovom društvu, učenik Isusov i tu se s drugim apostolima polako odgajao za sveca. Na tom dosta lošem ljudskom elementu Božja milost ga je gradila. Bio je neugledan i grub. Sve je gledao samo ljudski, materijalno i računao na prolazno. Krista je zamišljao kao ovozemnog spasitelja i nadao se od njega nešto dobiti. Kad je Krist govorio kako će bogataš teško ući u Kraljevstvo nebesko, Petar odmah skače i pita Isusa: „Što ćemo mi dobiti koji smo sve ostavili i pošli za tobom? Kao da pita koja je naša dobit. Na „posljednjoj večeri“ kleo se pred Isusom da će, ako treba poći s njime u smrt, a za par sati već se pred sluškinjom kleo da Isusa niti ne pozna. Kad je vidio Isusa kako hoda po moru, bacio se u more i pošao prema Isusu, ali u trenu je već počeo sumnjati i tonuti. Na gori preobraženja želi ostati i graditi sjenicu Isusu., Mojsiju i Iliji. Sveti evanđelista Marko kaže za njega da nije znao što govori.
Njegova ga je narav natjerala da je čak Isusa želio odvratiti od trpljenja, muke, smrti i uskrsnuća govoreći mu: Gospodine, to se tebi ne smije dogoditi.
Unatoč tako loših naravnih karakteristika, Isus ga odabire da bude prvak među apostolima. On koji se previše pouzdavao u samog sebe spoznao je da njegova snaga nije u njegovim mišicama, niti u ljudskoj glavi i mudrosti, nego u Božjoj milosti koja mu po Kristu dolazi. Kaže naša stara poslovica: „Tko visoko leti, nisko pada“.
Najdublji Petrov pada bio je u zatajenju Isusa. Jedan pisac opisao je ovako susret Petra nakon zatajenja i Jude izdajnika. Kaže pisac: Juda poslije izdaje očajan drži u ruci konop i juri da se objesi. U susret mu ide Petar i gorko plače. Vidjevši Judu upita Petar: „Kamo žuriš“? Juda odgovara: „Idem se objesiti“. Petar mu reče: „Zašto se želiš objesiti? Juda reče: „Zar ne znaš, izdao sam Učitelja.“ Koliko put si ga izdao“, pita ga Petar. Reče: „Jedanput, zar nije dosta“? Nato mu Petar reče: „ Ja sam ga tri puta zatajio. No, sjetio sam se Isusovih riječi da treba oprostiti sedam puta sedamdeset sedam. Još smo ti ja daleko od toga broja. Zato treba iskoristiti Isusovu riječ i zamoliti ga da nam oprosti“. „To ne mogu“, reče očajno Juda pa ode i objesi se. Petar je čekao da se s Isusom susretne. Dok su Isusa vodili na sud Isus pogleda Petra i Petar je shvatio da mu je Isus oprostio.
U svojoj ljudskoj slabosti i u takvim okolnostima je zatajio Isusa. Svojim činom zatajenja Petar je spoznao svoju ljudsku slabost, a u Kristovu pogledu vidio oproštenje. Od tog časa Petar postaje čvrsta stijena i heroj duha. Ništa ga više ne može pokolebati. U njemu je djelovala Božja milost koja ga je toliko ojačala i izgradila da je 29 lipnja 67 g. na vatikanskom brežuljku visio na križu okrenut naglavačke kao Isusov učenik. Bog je od njega slabića učinio heroja i mučenika.
Braćo i sestre!
Razmišljajmo i mi o svojim slabostima ali i o jakosti koju nam daje Kristova milost. Tom snagom možemo pobijediti u sebi sve svoje slabosti koje imamo i postati jaki i snažni vjernici koji ako treba i život daju za Isusa.
Moramo priznati da imamo pomalo iskrivljenu sliku o svetosti i svecima. Jedan od razloga jest i taj što su životopisi svetaca ponekad previše idealistički napisani. Pa biti svet značilo je da ne možeš biti normalan, prosječan, da moraš biti sve ikakvoga grijeha. Tako su sveci se manje postajali uzori za nasljedovanje, a sve više daleki i neshvatljivi zagovornici. A osnovna svrha čašćenja svetaca jest da ih pokušamo nasljedovati u svojemu životu i tražiti njihov zagovor za pomoć.
Svetost ne znači povući se od drugih ili isključiti se o svijet, nego upravo suprotno. Vlastitim primjerom trebamo pridonositi boljitku svoje obitelji i svoje župe i svoga mjesta. Živeći radosno svoju vjeru.
Bog od grešnik i ovih koji su nedostojni može učiniti oruđe svoje milosti.
Primjeri su nam apostoli Petar i Pavao, kao i mnogi drugi sveci. Današnji vjernici se brzo „zagriju“ za svetost ali isto tako brzo se i „ohlade“ čim naiđu prvi problemi i izazovi.
Naše nas slabosti i mane često obeshrabruju. Međutim, treba biti svjestan da ne postoji jedan recept ili put kojim se stiže do svetosti. Zapravo koliko je nas ludi, toliko je putova prema svetosti i prema Bogu. Svi smo pozvani biti svjedoci vjere i svetosti ali ne na isti način.
Zemaljski život svetaca nije bio uvijek savršen, nego su upravo u svojoj nesavršenosti i padovima nastavljali ići dalje prema Bogu.
Braćo i sestre!
Svatko od nas ima svoje nedostatke i slabosti. Ipak te nedostatke potrebno je prepoznati i prihvatiti a onda ih Bogu predati. U svojoj ljudskoj slabosti možemo pronaći snagu ukoliko se predamo Bogu da on našu slabost preobrazi u naš blagoslov. Jer bog ne želi da itko propadne.
Papa Franjo, nas poučava da živjeti svetost danas znači imati snage suosjećati s bližnjima, imati strpljenja s njima i iskazivati blagost, živjeti s radošću i imati smisla za humor. Isto tako ne izgubiti osjećaj za stvarnost koja nas okružuje i ne dati se paralizirati strahom koji je sve više prisutan, zatim živjeti Evanđelje i ustrajno moliti.
Sveci nam poručuju uzdati se u Gospodina jer Gospodin nas neće razočarati. Oni nas svojim primjerom potiču da se ne bojimo „plivati protiv struje“ nego kada padnemo da ustanemo i s još više ljubavi, povjerenja i vjere hodimo kroz ovaj život do sretne vječnosti.
Amen