Vjera je svemoćna, ona omogućava Bogu da razvije u nama svoju snagu (29.tj.pon.)

**************

Rim 4, 20-25: Pavao se zaista trudi povezati Abrahamovu vjeru s kršćanskom vjerom. Abraham je uzor vjernika i kršćanina. Nije malaksao u vjeri i nije se obazirao na svoje već obamrlo tijelo. Vjera je svemoćna, ona omogućava Bogu da razvije u nama svoju snagu. Tu se očituje Božja svemoć kao u ono stvaralačko jutro „neka bude“ i bi tako, ili uskrsno jutro, „uskrsnuo je, nije ovdje“ Ovakvim pristupom, Pavao naglašava put i način kako ljudi jedino dolaze do pravednosti. Bog opravdava i to je njegovo stvoriteljsko djelo. Bog proteže svoje prijateljstvo na sve koji imaju Abrahamovu vjeru, a ne samo na njegov narod po krvi. Za Pavla Abraham je „otac svih nas“ koji imamo vjeru sličnu njegovoj. Pavlova jezgrovita tvrdnja o pravednosti pripisana Abrahamu, napisana je nama koji vjerujemo u Isusa Krista, „koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našega opravdanja“. Dok ovaj spasenjski čin obuhvaća pojedince, Pavao ima na umu Crkvu, jednako kao što je Izrael narod s kojim je Bog sklopio savez. Pavao je ushićen spasiteljskim Božjim naumom koji je ostvaren u nama. Nema sumnje, grijeh je zajednička nevolja svih ljudi, a spasenje se postiže Božjom milošću u „Kristu Isusu“. Ono se prihvaća vjerom, a služi Bogu na slavu. Kristovo uskrsnuće odjekuje u svim ljudima. Stoga, i pogani, i Židovi jednako trebaju spasenje i jednako su nemoćni da ga svojim silama postignu.

*********

Lk 12,13-21: Isus, u primjeru o krivom samopouzdanju bogatog čovjeka, poručuje da čovjek može biti bogat, ali imetak ne jamči nikakvu budućnost života poslije smrti. To je jedna od zamki koja postaje zabluda. Druga zamka je, da bogatstvo nije dobro sabirati samo za sebe, jer onda je ugrožena ljubav prema bližnjemu i odgovornost za siromašne kao i vertikalna dimenzija budućnosti u Bogu. Stoga Isus ostavlja jasnu poruku: ono što ne jamči pravednost, tome ne želim biti sudac. Neka to rade sinovi ovoga svijet