Među sedmoricom đakona bio je, bez sumnje, najpoznatiji Stjepan.

Dj  6,8-10; 7,54-60: Đakon Stjepan bio je vješt govornik, svoju je riječ stavio u službu kršćanske istine. Židovi su ga zato progonili, uhitili i kamenovali. Stjepan je prvi mučenik, prvi Isusov učenik koji je životom posvjedočio vjernost Kristu.
Luka ga je u času izbora za đakona predstavio kao čovjeka puna vjere i Duha Svetoga. Upravo te dvije odlike dolaze na vidjelo u poglavlju 6 i 7 koje danas čitamo.
Stjepan je u narodu uživao veliki ugled. Zato je za svoj nauk, kojeg su pratili znaci i čudesa pridobivao sve više ljudi.
Takav je uspjeh pobudio zavist u nekih židovskih helenista koji su željeli pobiti njegove tvrdnje. No ne mogavši odoljeti mudrosti kojom je besjedio, potaknuli su nekolicinu ljudi da ga optuže pred Velikim vijećem.
I sada se opet pred našim očima ponavlja prizor Isusova preslušavanja. Tu sličnost Luka namjerno ističe kako bi naglasio neprekidnu povezanost između Učitelja i učenika. Optužbe helenista previše su uopćene. U Stjepanovu su govoru iznesene mnogo jasnije. On, naime, smatra  da su Mojsije i Zakon tek priprava za ono spasenje koje donio Krist, te da Hram nije nikakav jamac spasenja. Židovi odani predaji i vjerskim obredima, teško su se mirili s tom tvrdnjom. Zato je Stjepan bio uhićen i odvučen pred Veliko vijeće.
Tu je započelo preslušavanje. Stjepan se, međutim, nije mnogo osvrtao na te optužbe, nego je klevetnicima htio pokazati kako kršćani tumače Stari zavjet. Stjepanov je govor jedan  od najdubljih što ih Luka donosi. Kao osnova mu je poslužila jedna starija teorija koju je pisac Djela apostolskih dotjerao i nadopunio. Pokušajmo sada slijediti osnovne postavke Stjepanova govora.
U vezi s prvom optužbom, da se, naime, usprotivio Zakonu i Hramu, Stjepan, poučen iskustvom povijesti, odgovara da su pravi protivnici Zakona bili upravo Židovi. Štovanje je pravoga Boga postojalo i u vrijeme patrijarha kad još nije bio podignut Hram. Kad je Mojsije došao spasiti narod, morao je svladati veliki otpor. I kad je Salomon, uostalom, podigao Hram, Bog je izričito ustvrdio da zgrada podignuta ljudskim rukama ne može obuhvatiti veličanstvo Gospodara svijeta. U svojoj privrženosti Hramu, Židovi su, dakle, postali tvrdoglavi, pa su zbog tvrdoglavosti postali izdajice i ubojice razapevši Mesiju kojega su proroci navijestili.
Ta teška je optužba ujedno i završetak Stjepanova govora.
No riječ osude ustupa koncu mjesto slavnom svjedočanstvu za uskrsnuloga Krista. Stjepan je, naime, iznenada ugledao Isusa gdje stoji Bogu s desna te mu bez ikakva oklijevanja svečano odao slavu pred Velikim vijećem. Tim je činom posvjedočio da je Isus Bog, čime je veoma sablaznio Židove. Tako je postalo jasno da srž pitanja nije Zakon ili Hram, već Isusova osoba, a svjedočenje za Isusa bilo je  uzrok Stjepanove smrti. Židovi su ga, naime, odmah pograbili, odvukli izvan grada i kamenovali.
Tako je Stjepan prvi mučenik koji je životom posvjedočio vjeru u Isusa Krista, učenik koji je do kraja slijedio svojeg Učitelja. Dok su ga kamenovali, on je molio i zazivao: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh.“
Luka je u izvještaju iznio, rekli bismo slučajno dvije naoko beznačajne stvarčice: svjedoci su odložili svoje haljine do nogu mladića koji se zvao Savao, a on je odobravao Stjepanovo kamenovanje. Savao će postati sveti Pavao, budući apostol naroda, koji će od progonitelja postati najveći navjestitelj kršćanske vjere.
             Stjepanov je pogreb obavljen sa svim počastima. Ali na Stjepanu nije stalo progonstvo, nego je tek uslijedio progon cijele kršćanske općine. Na nišanu su bili Židovi grčkog jezika, kršćani koji su bili najudaljeniji od tradicionalne židovske pobožnosti.
Za Luku je to progonstvo u sukladnosti s Božjom promisli. Kršćani su se razišli po svem svijetu, čime je označen početak misijske djelatnosti. Tako: „Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.“

Mt 10,17-22: Prethodni redak Matejeva evanđelja govori: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri ka zmije, bezazleni, kao golubovi! Čuvajte se ljudi….“ Matejevo evanđelje sasvim očito polazi od toga da u svijetu ima ljudi kojima evanđelje – poruka o kraljevstvu nebeskom – ne odgovara i koji s njihove strane ne pristaju kraljevstvu nebeskom. Isus  se malo obraćao svećenicima i levitima da bi njima navijestio evanđelje, tako je malo i od svojih apostola tražio da se u svojim misijama obraćaju onima kojima njegova poruka ne odgovara. Jer koliko Evanđelje odgovara nekom čovjeku ili ne, ovisi i o njegovu stilu života.