Prijetnje nisu imale nikakva učinka  (2.vaz.sr.)

**************

Dj 5, 17-26: Progonstvo je počelo. „…podiže se veliki svećenik Ana i sve njegove pristaše – sljedba saducejska (saduceji su oni koji inače niječu uskrsnuće tijela, sljedbenici su grčkog svjetonazora). Puni zavisti, uhapsiše apostole i strpaju ih u javnu tamnicu.“ Hapšenje se odvija po nalogu Velikog vijeća zbog nepoštovanja zabrane govora o Isusu. Tek su anđelovim posredovanjem u dva navrata i razboritošću Gamalijela bili oslobođeni (što ćemo kasnije imati prilike u detaljima čuti). Vijećnici su zatim dali išibati Petra i Ivana, i ponovno im zabranili govoriti o Isusu, a onda ih otpustili.
Ni na kraju pameti im nije bilo da će ti udarci biti uzrok velike radosti apostola, ponosni što su htjeli trpjeti za ime Gospodnje.
Prijetnje nisu imale nikakva učinka. Ne mareći za opasnosti, apostoli su ‘svaki dan u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa. Time se stalno povećavala kršćanska zajednica. Radosna je vijest što se sve više uvećava broj obraćenika sa Židovstva kao i broj obraćenika iz grčkog svjetonazora.

**********

Iv 3, 16-21: Kao što smo vidjeli iz djelovanja Apostola, zemaljski sud ne može biti ispred suda Božjega. Jedno je jasno, spasenje svijeta je poteklo od Božje ljubavi. Veličina te ljubavi očituje se u darivanju … grešnicima… jedinorođenog Sina. Svjetlo je, naime, došlo na ovaj svijet, a ljudi su voljeli radije tamu nego svjetlo. Dakle, susret s Isusom je sudbonosan. S njime počinje konačan sud nad čovjekom. Vjerovati znači već imati život. Ne vjerovati znači već ga izgubiti. Isus priopćuje, a to Apostoli dobro akceptiraju: Istina je Isus, i tu Istinu samo vrši. Ona je mjerilo vladanja u životu.