Dvadeset prva nedjelja kroz godinu  2024 -b

Kršćanska braćo i sestre!
Svi se slažemo da je čovjek Božje stvorenje. Izvor njegova života i uvir, božanski su dar. Božanski je dar i čovjekov razum kojim ima moć, iz božanskih djela, spoznati Boga.
To je prvi red čovjekove spoznaje.
Postoji međutim i drugi red spoznanja, kojemu čovjek ne može doprijeti vlastitim silama: to je red božanske Objave.

Bog u svom dobrohotnom naumu otkriva svoje otajstvo i svoj naum spasenja.
Otkriva ga postupno po savezima koje sklapa s određenim ljudima, a onda ga u konačnici potpuno objavljuje u Kristu za sve ljude.
Bog se daje upoznati već od početka ljudskog roda.
On koji po Riječi sve stvara i uzdržava, pruža ljudima u stvorenjima jasno svjedočanstvo o sebi.
On „djelima i riječima“ postepeno pripravlja čovjeka počevši od Noe, Abrahama, Mojsija, Jošue, čiju vjeroispovijest danas čujemo u starom svetištu Šekemu, svetištu praotaca Abrahama i Jakova, pa sve do posljednjeg proroka Ivana Krstitelja.
U svetištu Šekemu Jošua je jasan: Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu. Tu je Objava i vjera u objavljenog Boga započela, tu neka obnovljena nastavi snažno živjeti u Savezu kojeg sklopismo.

S puno razloga, Sveti Pavao u poslanici Hebrejima kaže: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima: konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu.“ (Heb 1,1-2)
U Poslanici Efežanima, koju smo danas čuli, Pavao u slici odnosa muža i žene, otkriva sliku odnosa Krista i Crkve. Krist je glava Crkve – On Spasitelj Tijela.

Tu nam se otkriva predivna slika ljubavi koja je snaga života između muža i žene, te ljubavi Krista prema Crkvi koja je znak života, znak spasenja, ona je oruđe zajedništva Boga i ljudi.

Crkva je dakle Božji narod, Božji puk, „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk“ (1 Pt 2,9).
Članom toka naroda, ne postaje se fizički rođenjem nego rođenjem „nanovo odozgor“, „iz vode i Duha“ (Iv 3, 3-5) to jest vjerom u Krista i krštenjem.
Taj narod čine sinovi Božji i u njima boravi Duh Sveti.
Tom narodu dan je „novi“ zakon Duha Svetoga (Rim 8,2). Taj zakon je nova zapovijed ljubavi, da ljubimo jedni druge kako nas je sam Krist ljubio (Iv 13,34).
Poslanje Božjeg naroda je biti sol zemlje i svjetlo svijeta ( Mt 5, 13-16). On je za cijeli ljudski rod najjača klica jedinstva, nade i spasenja.
Svrha toga naroda je „Kraljevstvo Božje, koje je započeto na zemlji od samoga Boga i koje treba da se dalje širi, dok ga na kraju vremena Bog ne dovede do savršenosti“. (LG 9)

Isus je od samoga početka objavio tajnu Kraljevstva u kojem kršćani imaju udjela u svojem poslanju, radosti i trpljenju.
 Zato i kaže: Ja sam trs, vi loze (Iv 15.4-5)

To zajedništvo iskazuje u tajni Euharistije kad kaže: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“ (Iv 6,56).
Slika Zaručnika i Zaručnice najbolje oslikava jedinstvo Krista i Crkve.
On je za nju sebe predao „da je posveti“ (Ef 5,26)
Sveti Augustin govori: „Ono što je našim udovima duša, to je Duh Sveti Kristovim udovima, Kristovu Tijelu – Crkvi.“
Duh Sveti, koji je dan Crkvi, je počelo svakog živog spasonosnog djelovanja.
On na razne načine izgrađuje cijelo Tijelo u ljubavi.
Po Riječi Božjoj „koja je kadra izgraditi“ (Dj 20,32).
Po Krštenju kojim oblikuje Kristovo Tijelo (1 Kor 12,13)
Po sakramentima koji daju rast i lijek Kristovim udovima (LG 7)
Po milosti danoj apostolima, a koja zauzima prvo mjesto među njegovim darovima (LG 7).
Po krepostima koje čine da se djeluje u skladu s dobrim. Jer različiti su darovi a isti Duh.
A sve je to na dobro ljudi i potreba svijeta.
U današnjem Evanđelju Isus kaže: „Da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca“ (Iv 6)
Ovdje Isus traži vjeru koja podržava Duh, koji je čovjeku dan kao Očev dar.
I nema se za kim drugim ići. On ima riječi života vječnoga, kako čusmo danas u Evanđelju.
Petar to i potvrdi:„Gospodine, kome da idemo?“

Župnik