Četrnaesta nedjelja kroz godinu  2024– b

Kršćanska braćo i sestre!

Kako polako odmičemo od svetkovina kada smo slavili  Božansku objavu priopćenu po Isusu Kristu, sada u liturgijskom vremenu ‘Kroz godinu’ utvrđujemo kršćanski stav prema Objavljenim božanskim istinama.

Kršćanski stav jest VJERA, ali vjera utemeljena na BOŽANSKOJ OBJAVI.
Kršćanin ne vjeruje u NEŠTO, nego vjeruje u NEKOGA.

Osobni odnos, odlučno je istaknut. Prvi kojem se Uskrsli Krist ukazao je Petar. Posljednji kojem se Uskrsli Krist objavljuje je Pavao.
Biblija, od početka do kraja, ima samo jedan cilj, objasniti tko je za nas osobno Isus Krist.
Osoba Isusova je glavni sadržaj Evanđelja.
Zato Evanđelist Marko kaže:
„Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje… činite pokoru i vjerujte Evanđelju“ (Mk 1,14)
U Evanđelju je živi Bog koji nam se želi objaviti po Isusu Kristu.
Najbolje će to pokazati jedan pozitivan događaj i jedan negativan događaj, a oba su iz Markova Evanđelja.

A evo jednog pozitivnog događaja iz kojeg se vidi tko je Isus Krist.

„Isus primora učenike da uđu u lađu i pred njim otplove na drugu obalu, dok on otpusti narod.
Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću, da se moli. Još je uvečer ondje bio sam…“
Ali lađica je upala u valove suprotnog vjetra i o četvrtoj noćnoj straži učenici su ugledali nekoga kako hoda po moru.
„Preplašiše se i rekoše: Sablast!“ 
Bio je to vapaj uplašenih.
A Isus im odmah reče: „Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!“
Petar mu odgovori:
„Gospodine, ako si ti, naredi mi da dođem k tebi po vodi!“
„Dođi!“ Reče mu.

I krenu, i hoda Petar po vodi, ali dođe sumnja i poče tonuti.
Čuje se vapaj: „Spašavaj, Gospodine!“

Isus pruži ruku: „Malovjerni zašto si posumnjao?“
Kad uđoše u lađicu, prestade vjetar.  A oni što bijahu u lađici padoše preda nj ničice, govoreći: „Ti si uistinu Sin Božji!“
Više je nego očito da svijest o vlastitoj slabosti, često rađa sumnju i strah.
Čovjek je čudno biće, ne želi biti u dvojbi, nego sigurno biće, da uvidi, a ne da vjeruje.

               Sigurnosti bez Boga nema.
               Bez Boga čovjek tone u more ovoga svijeta, u ponor vlastitog razmišljanja, u  bezdan očaja, te tako kruži oko samoga sebe.

Ovo je prava  slika ljudskog života bez Boga, života bez vjere.
No u času kad misli da je već sve svršeno, spoznaje jedino mogući izlaz: on diže ruke u molitvi i zavapi: „Gospodine spasi me!“
Gospodin, prihvaća te uzdignute ruke i želi svoje biće privući k sebi.
Tada čovjek doista osjeća da se nije varao, jer sam Bog mu ide u susret.
Zato Isus poziva na vjeru i to na vjeru u Radosnu vijest o spasenju čovjeka.
Isus je tražio promjene, a promjene ne idu lako i bez otpora.
Evo sada drugog događaja iz današnjeg Evanđelja: Isus u svom rodnom kraju naviješta radosnu vijest kraljevstva i umnožava znakove svog poslanja. No u Nazaretu umjesto čuđenja rađa se nevjera i Gospodin se zgraža nad posvemašnjom odsutnošću vjere.
Isus je dobar psiholog, dobar pedagog, on ukazuje čovjeku da se sav njegov život odvija na području vjere tj. povjerenja.
Drugačije nije moguće živjeti.  Tko bi mogao sve sam provjeravati.

Vjera i povjerenje nezaobilazna je sastavnica ljudskog života.
Bez vjere nije moguće živjeti.

Zato nas Isus poziva na povjerenje u njega, u njegovu riječ, u njegova čudesa, u njegov život.
To čovjeku ulijeva unutarnju sigurnost.
On se može osloniti na Isusa, čitavim svojim bićem, svojim životom.
Oni koji priznaju Isusa Krista kao osobnog Spasitelja, imaju osobnu sigurnost da ih Bog neće nikada napustiti.
Divno to Psalmista u Psalmu 123 kaže:
„Oči su naše uprte u Gospodina dok nam se ne smiluje.“
Čovjekova slabost i Božja snaga, neprestano prožimaju Bibliju.
Hoće li i nas?

Župnik