Stalnost Božje ljubavi prati i nestalnost ljudske ljubavi

• Detalji
• Napisao/la Župnik Matija

Sedma nedjelja kroz godinu 2023. -a

Na prvim stranicama Biblije Objava svjedoči o velikoj ljubavi Stvoritelja prema svemu stvorenome a osobito prema čovjeku kojega je načinio na svoju sliku.

Ali stalnost Božje ljubavi prati i nestalnost ljudske ljubavi.

U prošlom tjednu čitali smo biblijski izvještaj o ubojstvu Abela od strane brata Kaina.
Čuli smo i izvještaje o teškom grešnom stanju u doba praoca Noe u kojem Bog spašava Nou i njegovu obitelj, a sve ostalo što je ogrezlo u grijehu potapa potopnim vodama i pere zemlju od grešničkog roda. Obnavlja Savez ljubavi s pravednikom Noom koji prima blagoslov i ponovo na dar prima sva stvorenja na zemlji.

Duga s prekrasnim bojama neka je znak Božjeg blagoslova i slave neka je znak Saveza ljubavi između Boga i čovjeka.

U prethodnim izvještajima očitovana je strašna činjenica kada čovjek napušta Boga, a još je strašnija kada Bog napušta ljude.

Bit će to dug put do jedne najavljene civilizacije ljubavi koja će svoju puninu imati u Isusu Kristu i kršćanstvu.
A čim se Isus pojavio, vidan je početak velike božanske Ljubavi koja utire put kršćanskoj civilizaciji ljubavi.
Neće to ići tako glatko ni u naraštaju iz kojega dolazi Isus.
Neprestano istupaju Farizeji i raspravljaju s Isusom.
Gotovo u svakom susretu traže od njega znak s neba da mu vjeruju.

Sveti Petar bilježi da je Isus „uzdahnuo iz sve duše“ i rekao: „Zašto ovaj naraštaj traži znak s neba?“

Kao da čovjek ima pravo tražiti od Boga da mu se predstavi.

Zar mora činiti čudesa da se dokaže?

Kao da će biti po nekom pravilu: Veće čudo, veća ljubav. Ljudi bi tako vagali i sudili Boga.

Onako kako oni traže znak, Isus često odgovara: „Hvala ti Oče, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“(Mt 11,25)

Ne, neće im Isus dati znak s neba dok sam ne postane znak neba, nego Isus svaki put otiđe prijeko u drugi kraj.
Znao je da su ovi kao i oni u Noino vrijeme spremni samo raspravljati i prepirati se, uvijek iznova ponavljajući svoje tvrdnje.

Kada netko živi uvjereno da samo on ima pravo onda se taj oklop ne može izvana razbiti.
Već je toliko Isus učinio čudesa, a njima nije dovoljno i neće im biti dovoljno ni njegovo najveće čudo uskrsnuće od mrtvih.
Zato Isus kaže svojim učenicima: „Čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodovog“.
To govori u prigodi kada promatra svoje zabrinute učenike na moru jer u lađi nemaju više od dva kruha. A onda s uzdahom govori Isus:

„Pa zar i vi imate uši a ne čujete, imate oči a ne vidite.“

Pa zar nismo nedavno nahranili s malo kruha u jednoj prigodi pet tisuća ljudi, a u drugoj četiri tisuće ljudi.

Isus se zaista u toj fazi zajedničkog života i među učenicima osjećao osamljen jer oni svaku nebesku poruku uvijek odvlače u zemaljsko.

Zato ime je i rekao: Čuvajte se kvasca farizejskog...
Dug je put do civilizacije ljubavi.
Duh Božji daje konačno shvaćanje onima koji Krista prihvaćaju u vjeri, ljubavi i poniznosti.
Ne daje se objava darovitima, moćnima, genijima, nego jednostavnim ljudima koji se Bogu otvaraju svim srcem.

Snaga po kojoj se daje spoznaja nije ljudska sila nego Božji Duh.

Kada Isus pita svoje učenike: Što govori narod, tko je Sin Čovječji?
Pa jedni kažu da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija i neki od drevnih proroka. Spominju se dva izrazita predstavnika koji su revnovali za čistoću Božje ljubavi prema čovjeku i čistoću ljudske ljubavi prema Bogu.

A Petar, nadahnut Kristovim Duhom govori: „Ti si Krist Pomazanik...“

Danas Sv. Pavao u poslanici Korinćanima kaže: Vi ste Kristovi. Vi ste hram Božji i Duh Božji prebiva u Vama. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.“
Izvor naše ljubavi i zajedništva jest Kristov Duh. On nas otvara prema Bogu i čovjeku.
On jest Pomazanik Božji-Mesija, ali ne Mesija sjaja i slave nego raspeti koji će tek poslije biti proslavljeni Otkupitelj.

To Petru kao i mnogima poslije, ne ide nikako u glavu. Ali Božje misli nisu uvijek naše misli.
Stoga je potrebno pristajati uz Božje namisli, i ima smisla kad Isus kaže: „Tko hoće za mnom, neka uzme svoji križ i ide za mnom.“

Potvrdit će to povijest kršćanstva, koja i nije ništa drugo nego pobjeda Križa.

Velike žrtve može čovjek prinijeti samo radi velikih vrednota.

Time se može pokazati da ljubav nema granica.

Ona želi dobro i pomaže svakome.

Bog ljubi sve ljude i želi sve uzdići.

Toliko je naša ljubav jaka koliko se približava tom idealu Božje ljubavi.

Mi smo danas slijedili nit Božje ljubavi i pokušali propratiti početak i razvoj ljudske civilizacije ljubavi.

Moramo zaključiti: pošlo je to za rukom i Bogu i čovjeku, ali čovjeku uz potporu sile Duha Božjega.

Župnik