U ODŽAKU SE 1945. HTJELO UNIŠTITI HRVATSKI NAROD, UNIŠTITI ŽIVOT

  • Ispis

Uz dane sjećanja na žrtve HRVATSKIH DOMOBRANA 25.svibnja 2014. objavljujemo u cijelosti izvještaj gosp. MIJE CRNOJE.

Dana 25.05.1945. u mjestu Vlaška Mala, (danas Posavska Mahala) u Općini Odžak, dogodio se zločin i masakr nad Hrvatima, u kojem zločinu je broj žrtava narastao na 3375 ubijenih, a ta brojka nije konačna i seže preko 5000 (pet tisuća), što to znači za jedan ovakav pitomi Posavski kraj teško je i opisati.
U spomen žrtava svake, pa tako i ove godine, organizira se hodočašće na koje hodočaste brojni ljudi dobre volje iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i dijaspore, a koji svojom nazočnošću žele zagrliti ŽRTVE POSAVSKOG SIGETA (Odžaka). Tako su, polaganjem vijenca i paljenjem svijeća kod glavnog križa, na memorijalnom groblju „Nuića njiva“, odali počast stradalima predstavnici HDZ-ovog Odbora za Hrvate u BiH, a ujedno i članovi braniteljske udruge „Zavjet“, Ivan Rašić, Josip Vidović i Mijo Crnoja. Vijence su također položili predstavnici Mjesne zajednice Posavska Mahala, predstavnici Općinskog vijeća Odžak, predstavnici općinskih odbora HDZ BiH i HDZ 1990, predstavnici udruge „Bosansko hercegovački Hrvati“, predstavnici „Udruge političkih zatvorenika“ Osiječko-baranjske županije, iz Đakova.

Svečana koncelebracija započela je procesijom od mjesne crkve u Posavskoj Mahali do memorijalnog groblja, gdje je na groblju nastavljena sa Svetim misnim slavljem, koje slavlje je, uz svećenike Doborskog dekanata, predvodio svećenik dr. sc. Slavko Slišković, profesor povijesti na Zagrebačkom sveučilištu. 

 U svojoj nadahnutoj propovjedi svećenik Slišković je okupljenim vjernicima ukratko, ne ulazeći u detalje, približio događanja te 1945. godine i podsjetio na strahote koje su se dogodile Hrvatima Odžačkog kraja. Poučeni krvavim iskustvom svojih susjeda, koji su se predali partizanima, pa nakon predaje bili ubijeni, okupila se grupa od nekoliko stotina hrabrih ljudi i odlučila braniti svoje domove, te su na kraju i oni dali svoje živote iz ljubavi za rodni kraj, ljubavi za svoje obitelji, svoje domove i zemlju svojih otaca, a jedina im je krivnja bila što su Hrvati vjernici i katolici. Međutim, „ovdje se nije pokušalo ubiti pojedince, nego narod. Htjelo se uništiti život. Dok je stradalima uzet život na zemlji, onima koji su preživjeli uzeta je zemlja koja je život omogućavala. Nije dana ni mrtvima da u njoj mirno počivaju, niti živima da na njoj rade.“

Nakon ulaska u Odžak partizani su počinili strašne zločine nad zarobljenim ranjenicima i civilima. Tako su pobijeni svi koji su zatečeni u prudskoj bolnici (80 ranjenika i 4 bolničara), a uslijedila su masovna strijeljanja, naročito muškaraca iznad 15 godina starosti. Ostale su samo udovice sa manjom djecom, pa su tako, na primjer, svi učenici Hrvati iz okolice Odžaka koji su, neposredno poslije rata, pohađali Višu gimnaziju u Gradačcu bili bez oca.
Njihova žrtva je postala prikrivena velom tuge i žalosti, koja se povećavala „prisilnim zaboravom“. Tako djeca nisu znala i nisu smjela znati istinu o svojim očevima, te su poučavana kako su njihovi očevi bili neprijatelji države, a oni koji su znali istinu nisu je smjeli kazati, jer je cijena bila odveć skupa.
Nismo pozvani i nije naša zadaća da tražimo krivce, ali moramo se svakodnevno pitati kako je moguće da o svemu i danas, usprkos raznim zajamčenim slobodama, pa tako i slobodi govora, o zločinima i zločincima vlada šutnja. Još teže je shvatljiva spoznaja da pojedine ulice i trgovi mjesta u kojima danas živimo, nose imena tih zločinaca, kao da se njima ponosimo. Crkva vođena Isusovim riječima da jedino „istina oslobađa“, širi vjerovanje kako je Isus „mučen pod Poncijem Pilatom“, te se postavlja pitanje nije li došlo vrijeme da se i ovdje nadvlada laž?! Smijemo li i mi poput Pilata, od svega prati ruke da ne otkrijemo naše „Poncija Pilate“. 
Propovjednik naglašava kako je kroz ljudsku povijest poznat zakon žrtve. „Po tom se zakonu život rađa u bolima i brani smrću, po njemu se velike radosti kupuju mučnim radom i teškim patnjama, a najveći uspjesi plaćaju ogromnim trudom. Pokojnici kojih se danas spominjemo bili su žrtve čijom je smrću plaćena cijena kasnijeg života. Zato je velika naša zahvalnost. Oni su potvrdili riječi Onoga koji je za sve nas stradao, da „nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj dadne za svoje prijatelje“.
Poslije Svete Mise organizirano je druženje u prostorijama Mjesne zajednice Posavska Mahala gdje je predsjednik udruge „Bosansko hercegovački Hrvati“ Mile Stanić predao prikupljeni prilog župniku don Ivanu Ravlić, za izgradnju spomenika svim poginulim žrtvama u Drugom svjetskom ratu kao i u Domovinskom ratu. Župnik Ravlić je naglasio kako će ta pomoć biti usmjerena trenutno potrebnijima u poplavljenim područjima Posavine a da se za izgradnju navedenog spomenika svi aktivnije uključimo u neka bolja buduća vremena.
         Mijo Crnoja