Mučenici vjernosti Kristu, Crkvi, Papi i zvanju
- Detalji
- Kategorija: Svetac dana
- Objavljeno Nedjelja, 24 Srpanj 2016 04:46
- Hitovi: 3218
Mučenici vjernosti Kristu, Crkvi, Papi i zvanju
Usvojoj prvoj enciklici Ecclesiam suam Pavao VI. je zapisao: "Krist je ustanovio svoju Crkvu, da bi svim ljudima bila dobra majka i služiteljica spasenja. Stoga se razumije, samo od sebe, zašto su joj tijekom stoljeća zasvjedočili posebnu ljubav i posvetili naročitu brigu svi oni kojima je na srcu ležala slava Božja i vječno spasenje ljudi. Među onima što su tako činili, isticali su se naročito pape, Kristovi namjesnici na zemlji, zatim nebrojeni biskupi i svećenici te udivljenja vrijedan broj kršćanskih svetaca…" Mi ih danas ne želimo sve nabrajati, jer je to i nemoguće, nego ćemo se zadovoljiti da spomenemo neke. Uvjereni smo da pod tim kršćanskim svecima Sveti Otac razumijeva i sve one koji su se također istakli svojom vjernošću, a vjerojatno neće nikad doći na oltar. Među njima mislimo naročito na one koji su u ne tako davnom razdoblju osporavanja pokazali naročitu vjernost Crkvi i njezinoj hijerarhiji. Na čelo svih onih koje danas želimo spomenuti stavljamo blaženog Josipa Fernandeza, mučenika u Tonkingu, čiji se spomendan danas i slavi. On se rodio 3. rujna 1775. u Ventosa de la Cueva, u Španjolskoj. Stupio je u Valladolidu u dominikanski red 12. kolovoza 1796. Završivši redovite nauke bio je g. 1805. zaređen za svećenika. Te iste godine kao misionar pošao je na Daleki istok u Tonking. Kroz 32 godine apostolskoga rada, većinu je od toga vremena proveo u selu Kien-Lao, mnoge je obratio na kršćanstvo, a kršćane odgojio u vjernosti, u revnosti prema Kristu i Crkvi. Kad je u zemlji buknulo progonstvo, morao je napustiti svoje drago selo te potražiti sigurnije mjesto. No 18. lipnja 1838. napola uzet bio je uhvaćen i zatvoren. Nalazeći se u gajbi od bambusove trstike, bio je neprestanim pokušajima, prijetnjama i obećanjima napastovan da otpadne od svoje vjere. Mučenik je na sva ta nastojanja izjavljivao da je došao u Tonking naviještati Isusa Krista te da je u taj posao utrošio sve svoje sile. Zbog toga je osuđen na smrt. Upravitelj pokrajine Lę-Vanh-Duc pokušao je s mučenikom 24. srpnja 1838. još jedanput sreću i dao mu ovaj prijedlog: "Sada ti valja odrubiti glavu. No, ako budeš pogazio križ, bit će ti vraćena sloboda pa ćeš se moći vratiti u Europu. Inače ćeš ginuti." Mučenik vjernosti na to je odgovorio: "Ne, mandarine! Ako hoćeš, daj me pogubiti, samo te molim da mi ne govoriš o obešćašćenju onoga znaka spasenja po kojem su svi ljudi spaseni." Mučenik je istoga dana pogubljen ostavši nepokolebljivo vjeran svome Kristu. Leon XIII. proglasio ga je 27. svibnja 1900. blaženim. A sada se u promatranju junaka vjernosti primaknimo bliže našem vremenu. Glasoviti i zaslužni redovnik o. Werenfried van Straaten, poznat po nadimku "Speckpater" u svome listu Ostpriesterhilfe broj 2. g. 1969. iznosi ovo: "Kako su sredstva društvenog priopćavanja, što Crkvi u slobodnom svijetu stoje na raspolaganju, često glasilo samo ljevičarskih novinara, ovdje dajem riječ čovjeku koji je zbog onoga što je za Boga pretrpio više od mnogih drugih pozvaniji da govori. On živi kao svećenik-radnik u jednoj potkrovnoj sobici u Rumunjskoj. Prije toga je 15 godina proveo u zatvoru, a pripada Grkokatoličkoj crkvi, koju neki smatraju zaprekom za ekumenski pokret. Za bezbrojnih preslušavanja njegovo je tijelo nepopravljivo oštećeno. No njegov je duh ostao neslomljen. S poštovanjem su zabilježene njegove riječi: 'Mi smo zbog Petrova prvenstva godinama trpjeli muke, udarce, glad, studen, golotinju, podrugivanje. Naše okove, lisičine i željezne rešetke ćelije cjelivali smo kao posvećene predmete, a naše robijaško odijelo poštivali smo kao kakvu svetu odjeću. Mi smo svoj križ dragovoljno nosili, makar su nam neprestano kao plaću za otpad od Rima nudili slobodu, novac i udoban život. Naši su biskupi, svećenici i vjernici zajedno osuđeni na preko 5.000 godina zatvora, a od toga su preko tisuću godina nepravedne kazne već i podnijeli. Šest je biskupa za jedinstvo s Rimom, što su ga naši pradjedovi prije 270 godina ponovno uspostavili, umrlo u zatvoru. Unatoč tim krvavim žrtvama, naša Crkva broji sada isto toliko biskupa kao i u vremenu kad su je Staljin i pravoslavni patrijarh Justinijan trijumfirajući proglasili mrtvom. Činjenica što naša Crkva kroz 21 godinu najnečovječnijih patnja nije bila uništena, za nas je znak da Bog čeka na svoj čas. On, koji nam je dao milost postojanosti, dat će nam i milost uskrsnuća… Ako vas mi u svojim mukama pozivamo na strpljivost, onda to znači da smo za svoju vjeru spremni i umrijeti. A Krist je rekao da će pšenično zrno kad umre donijeti obilan plod. Mi ne sumnjamo u njegovu riječ.' Progonjena Crkva živi u toj nadi i u suosjećanju s Kristom. Ona ne želi nikakav kompromis koji bi previdio onu istinu za koju je Krist umro. Zbog toga moramo moliti jakost za progonjene, mudrost za diplomate, vjeru za nas same i vjernu ljubav za papu i cijelu Crkvu."