PRESVETO SRCE ISUSOVO
- Detalji
- Kategorija: Svetac dana
PRESVETO SRCE ISUSOVO
Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. DIREKTORIJ O PUČKOJ POBOŽNOSTI I LITURGIJI. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003., str. 136-140:
166. Na petak poslije druge nedjelje po Duhovima Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Osim liturgijskoga slavlja, mnoštvo drugih izražaja pobožnosti imaju za predmet Kristovo Srce. Nema dvojbe daje pobožnost Spasiteljevu Srcu bila i jest jedna od najraširenijih i najomiljenijih izražaja crkvene pobožnosti.
Shvaćen u svjetlu božanskoga Pisma, izraz »Srce Isusovo« označuje samo Kristovo otajstvo, cjelokupnost njegova bića, njegove osobe, razmatrane u svojoj najintimnijoj i bitnoj jezgri: Božji Sin, nestvorena mudrost; beskrajna ljubav, počelo spasenja i posvećenja za čitavo čovječanstvo. »Srce Isusovo« je Krist, utjelovljena i spasiteljska Riječ koja je, po sebi, nutarnje - s beskrajnom božansko-ljudskom ljubavlju - u Duhu pro-tegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći i sestrama.
167. Kao što su često podsjećali rimski pape, pobožnost Srcu Isusovu ima čvrst temelj u Svetome pismu.74
Isus, koji je jedno s Ocem (Iv 10,30), poziva svoje učenike na življenje u prisnome zajedništvu s njim, na usvajanje njegove osobe i njegove riječi kao pravila ponašanja, a sebe samoga objavljuje kao učitelja »krotka i ponizna srca« (Mt 11,29). Može se na stanovit način reći daje pobožnost Srcu Isusovu prijevod u bogoštovne okvire onoga pogleda, koji će prema proročkoj i evanđeoskoj riječi, svi kršćanski naraštaji usmjeriti prema onome koji je proboden (usp. Iv 19,37; Zah 12,10), tj. prema Kristovu boku probodenu kopljem iz kojega je potekla krv i voda (usp. Iv 19, 34), simbol »čudesna otajstva cijele Crkve«.75
Ivanovski tekst, koji pripovijeda o pokazivanju Kristovih ruku i njegova boka učenicima (usp. Iv 20,20) i poziv koji Isus upućuje svetomu Tomi da pruži svoju ruku i daju stavi u njegov bok (usp. Iv 20, 27) također je imao znatan utjecaj u nastanku i u razvoju crkvene pobožnosti prema Presvetome Srcu.
168. Ti i drugi tekstovi koji predstavljaju Krista kao vazmenoga Jaganjca - pobjedonosna, premda žrtvovana (usp. Otk 5,6) - bili su predmetom trajna razmatranja svetih Otaca, koji su otkrili njihova doktrinarna bogatstva i ponekad vjernike pozivali da prodru u otajstvo Krista kroz otvorena vrata njegova boka. Ovako piše sveti Augustin: »Ulaz je pristupačan: Krist je vrata. I za tebe se otvorio kada je njegov bok otvorilo koplje. Sjeti se štoje iz njega izašlo. Izaberi dakle gdje ti možeš ući. Iz boka Gospodina koji je visio i umirao na križu provrela je krv i voda kada je bio proboden kopljem. U vodi je tvoje pročišćenje, u krvi tvoje otkupljenje.«76
169. Srednji je vijek bio posebno plodno razdoblje za razvoj štovanja Spasiteljeva Srca. Ljudi izvrsni po svojoj svetosti i nauku, kao što su sveti Bernard (f 1153.), sveti Bonavetura (| 1274.) te mistici, kao što su sveta Lutgarda (| 1264.), sveta Matilda iz Magdeburga (t 1282.), svete sestre Matilda (| 1299.) i Gertruda (| 1302.) iz samostana u Helfti, Ludolf Saksonski (| 1378.), sveta Katarina Sijenska (f 1380.), produbile su otajstvo Srca Isusova u kojemu su vidjele »utočište« gdje se obnavlja snaga, sjedište milosrđa, mjesto za susret s njim, izvor beskrajne Gospodinove ljubavi, vrelo iz kojega provire voda Duha, istinska obećana zemlja i pravi raj.
170. U novome dobu štovanje Spasiteljeva Srca imalo je nov razvoj. U vremenu u kojemu je jansenizam propovijedao strogost božanske pravde, štovanje Srca Isusova bilo je djelotvoran lijek da se u vjernicima pobudi ljubav prema Gospodinu i pouzdanje u njegovo beskonačno milosrđe, kojega je Srce zalog i simbol. Sv. Franjo Saleški (t 1622.), koji je za životno pravilo i pravilo apostolata usvojio temeljni stav Srca Isusova, tj. poniznost, blagost (usp. Mt 11,29), nježnu i milosrdnu ljubav; sv. Margarita Marija Alacoque (f 1690.), kojoj je Gospodin opetovano pokazivao bogatstva svoga Srca; sv. Ivan Eudes (t 1680.), promicatelj liturgijskoga štovanja Presvetoga Srca; sv. Klaudije la Colombiere (f 1682.), sv. Ivan Bosko (t 1888.) i drugi sveci i svetice bili su izvrsni apostoli štovanja Presvetoga Srca.
171. Postoje brojni oblici štovanja Spasiteljeva Srca. Neki su izričito odobreni i često preporučivani od Apostolske Stolice. Između njih treba spomenuti:
- osobno posvećenje koje je, prema Piju XI., »među svim vježbama koje se odnose na štovanje Presvetoga Srca bez dvojbe glavno«;77
-posveta obitelji pomoću koje obiteljska jezgra - već sudionica na otajstvu jedinstva i ljubavi između Krista i Crkve snagom sakramenta ženidbe - biva posvećena Gospodinu, kako bi on vladao u srcima svakoga od njezinih članova;78
- Litanije Presvetoga Srca Isusova, odobrene 1891. za cijelu Crkvu, sa sadržajem koji je izrazito biblijski i obogaćen oprostima;
- čin zadovoljštine, obrazac molitve kojom vjernik - spominjući se beskrajne Kristove dobrote - moli milosrđe i daje zadovoljštinu za uvrjede koje su na razne načine nanesene njegovu Preslatkome Srcu;79
- obdržavanje devet prvih petaka u mjesecu, koje potječe od »velikoga obećanja«, što gaje Isus dao svetoj Margareti Mariji Alacoque. U vrijeme kada je sakramentalna pričest među vjernicima bila veoma rijetka, obdržavanje devet prvih petaka u mjesecu znatno je pridonijelo oživljavanju pristupanja sakramentima pokore i euharistije. Pobožnost prvih petaka u mjesecu u naše vrijeme - ako se vrši na pastoralno ispravan način - može donijeti nedvojbene duhovne plodove. Ipak, potrebno je da vjernici budu prikladno poučeni o činjenici da se u tome prakticiranju ne smije polagati pouzdanje koje odiše ispraznim vjerovanjem, koje s ciljem spasenja, dokida nedokidive zahtjeve djelatne vjere i obveze da se živi životom sukladnim Evanđelju. Vjernici trebaju biti poučeni o apsolutno prevladavajućoj vrijednosti nedjelje, »praizvornoga blagdana«,80 koji se treba odlikovati punim sudjelovanjem vjernika u euharistijskome slavlju.
172. Pobožnost prema Presvetome Srcu predstavlja veliki povijesni izražaj pobožnosti Crkve prema Isusu Kristu, svome Zaručniku i Gospodinu. Ona zahtijeva temeljni stav koji se sastoji od obraćenja i zadovoljštine, ljubavi i zahvalnosti, apostolske zauzetosti i posvete prema Kristu i njegovu spasenjskome djelu. Zbog toga ju Apostolska stolica i biskupi preporučuju, promiču njezino obnavljanje: u jezičnim i ikongrafskim izražajima; u posvješćivanju njezinih biblijskih korijena i njezine povezanosti s najvećim istinama vjere; u potvrdi primata ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao bitnu sadržaju te pobožnosti.
173. Pučka pobožnost teži poistovjetiti pobožnost s njezinim ikongrafskim prikazom. To je redovita činjenica koja, bez dvojbe, ima pozitivnih vidika, ali može dati prostora i nekim neprimjerenostima. Ikonografski tip koji više ne odgovara ukusu vjernika može voditi k manjemu poštovanju predmeta štovanja, neovisno od njegova teološkog temelja i od povijesno-spasenjskih sadržaja.
Tako se dogodilo s štovanjem Presvetoga Srca: neke nevrijedne reprodukcije, ponekad slatkaste, neprikladne da bi izrazile snažan teološki sadržaj, ne omogućuju pristup vjernika otajstvu Spasiteljeva Srca.
U našemu se vremenu blagonaklono gleda na usmjerenost prikazivanja Presvetoga Srca u povezanosti s trenutkom Razapinjanja, u kojemu se očituje najviši stupanj Kristove ljubavi. Presveto Srce jest raspeti Krist, s kopljem otvorenim bokom, iz kojega proviru krv i voda (Iv 19,34).
___________
74 Usp. Lav XIII., Enciklika Annum sacrum (25. svibnja 1899.), o posveti ljudskoga roda štovanju Presvetoga Srca, u: Leonis XIII Pontifìcis maximi Acta, XIX, Typographia Vaticana, Romae 1900, str. 71-80; Pio XII., Enciklika Haurietis aquas, u: AAS 48 (1956.) 311-329; Pavao VI., Apostolsko pismo Investigabiles divitias Christi (6. veljače 1965.), u: AAS 57 (1965) 298-301; Ivan Pavao II., Poruka prigodom stote obljetnice posvete ljudskoga roda Božanskomu Srcu Isusovu (11. lipnja 1999.) u: L'Osservatore Romano, 12. lipnja 1999.
75 SC5; usp. Sv. Augustin, Enarratio in Psalmum 138, 2: CCL40, nav., 1991.
76 Sv. Augustin, Sermo 311, 3: PL 38, 1415.
78 Usp. EI, Aliae concessiones 1, str. 50.
79 Usp. EI, Aliae concessiones, 3, str. 51-53.