Sveti Igncije iz Laconija (1701-1781)

  • Ispis

Sveti Igncije iz Laconija (1701-1781)
Pravo ime i prezime našega sveca jest Franjo, Ignacije, Vinko Peis. Nadimak Laconi ima po svome rodnom mjestu Laconi, koje se nalazi u brdima srednje Sardinije. Roditelji su mu bili mali zakupnici. Imali su devet sinova. Ignacije bijaše drugi po redu. Rođen je 17. studenoga 1701. Već od malena odlikovao se dobrotom i pobožnošću. U tome je imao odlična učitelja u majci. Kako tada na Sardiniji nije bilo škola, nije učio ni čitati ni pisati. No zato ga je majka zarana uvela u znanost svetaca. Za njega je, kako je to kod njegove kanonizacije rekao Pio XII., "crkva imala neodoljivu moć privlačivosti tako da su ga često rano ujutro vidjeli kako kleči na otvorenom i čeka da se otvori župna crkva". Kad je Ignaciju bilo 18 godina, teško se razbolio. Nalazeći se u toj nevolji, zavjetovao se da će, ako mu Majka Božja izmoli zdravlje, stupiti u kapucine. Molitva je bila uslišana. Ignacije ozdravi, ali ga sada uhvati takva želja za životom da posve zaboravi na svoj zavjet. I ne samo to, već je sa svojim vršnjacima prilično lakoumno provodio dane. Milostivi Bog tada je po drugi put ozbiljno zahvatio u njegov život. Jednog je dana jahao na konju, koji se nečega silno prestrašio i stao kao divlji juriti kroz grmlje, a sve pored dubokih provalija. Zahvaćen smrtnim strahom, Ignacije se sjeti svoga neizvršenog zavjeta te ga obnovi i obeća da će ga, što bude prije moguće, ispuniti. I stvarno nije više dugo čekao ni oklijevao. Već sljedećeg dana s ocem krenu na put kapucinskom provincijalu. Razočaranje je bilo veliko kad je bio odbijen. Tek kasnije primljen je na posredovanje utjecajnoga markgrofa, ali samo na pokus. Započevši novicijat u pola godine zadesi ga velika kušnja. Promijenio se magister novaka. Novi učitelj novaka htio ga je pošto-poto otpustiti iz reda smatrajući ga posve nesposobnim i neprikladnim za bilo što. U toj teškoj nevolji mladi je novak pošao u samostanski hodnik, gdje se nalazio kip Majke Božje. Bacio se ničice pred Gospu te zavapio: "Majko Božja, pomozi mi, više ne mogu izdržati!" Gospa mu je odgovorila: "Strpi se, Ignacije, i moj Sin je nosio za tebe preteški križ!" Okrijepljen i utješen tim odgovorom nastavio je svoj križni put. Bogu hvala, nije bilo uzalud. Sa šest protiv četiri glasa bio je po kapucinskim propisima pripušten ipak svetim zavjetima. Položivši redovničke zavjete, bi određen da po selima Sardinije skuplja milostinju za samostan. No, on nije samo prosio već postao i veliki misionar. Proseći milostinju, ljude je poučavao u vjeri i mnogo za njih molio. Nakon 10 godina takvoga života pozvan je u Cagliari, glavni grad Sardinije. Tu je obavljao istu službu te kroz 40 godina bio pravi misionar toga lučkoga grada. Svi su u njemu gledali pravoga sveca i rado ga slušali, a on je svaku priliku iskoristio da ljude uputi na dobro. "Upravo to neprestano prosjačenje pribavilo mu je naklonost i poštovanje svih krugova. A on je posvuda bilo malim darom bilo jednostavnom riječi činio velike stvari, jer je iz čitave njegove ličnosti zračila žarka serafska ljubav" - rekao je o njemu Pio XII. I kad bi se nakon prosjačenja umoran vraćao u samostan, još je pred Isusom u Presv. Sakramentu proveo čitave sate u klanjanju i molitvi. A veliki Bog svog je poniznog slugu obdario darom čudesa i proroštva tako da je u puku stekao još veću popularnost. Postao je jedan od velikih čudotvoraca Crkve. Njegova ponizna služba Isusova prosjaka učinila je od njega apostola, plodna apostolskim djelima, na kojima bi mu mogao zavidjeti i kakav slavan propovjednik, rekao je o njemu veliki papa Pio XII., koji ga je 16. lipnja 1940. proglasio blaženim, a 21. listopada 1951. svetim. Svetac je umro 11. V. 1781. u Cagliariju, a i na njemu se ispuniše riječi Gospina Magnificata: "uzvisi neznatne" (Lk 1,52).