Posveta Lateranske bazilike

Posveta Lateranske bazilike
Nakon što je car Konstantin Veliki 313. godine dao Crkvi potpunu slobodu, njegova je žena Fausta darovala dvorac Lateran u Rimu na brežuljku Celiju papi za rezidenciju. Tu je car Konstantin dao sagraditi crkvu, koju je papa Silvestar I. posvetio 9. XI. 324. godine na čast Presvetom Spasitelju. To je prva crkva u kojoj je rimski puk smio javno i nesmetano častiti sliku Spasitelja, što se diže nad glavnim oltarom. Budući da se uz crkvu nalazi veličanstvena krstionica, crkva je kasnije nazvana imenom svetoga Ivana Krstitelja. Ta je crkva sve do danas ostala glavna crkva Rima i cijeloga svijeta, te nosi časni naziv: „Majka i glava svih crkava u Rimu i na cijelom svijetu" (natpis na pročelju). Uz tu su crkvu pape stanovali oko 1.000 godina. Tu je održano pet općih crkvenih sabora. Papina katedrala nije crkva svetoga Petra nego Lateranska bazilika. U njoj se vršilo i zborno bogoslužje (statio) na najvažnije dane crkvene godine, a u Uskrsnoj noći svečano se dijelio sakramenat krštenja.
Obljetnica posvete Lateranske bazilike slavila se najprije u Rimu a od 12. stoljeća i u cilejo Crkvi rimskoga obreda, kao znak ljubavi i jedinstva s Petrovom Stolicom, koja, kako je napisao sveti Ignacije Antiohijski (oko 110.), „predsjeda svekolikom skupu ljubavi", cijeloj Crkvi.
Na blagdan posvete crkve, posebno Lateranske bazilike, bogoslužje nas potiče misliti ne samo na materijalnu zgradu nego još više na zgradu sazdanu od živog kamenja, svetu Crkvu katoličku, koja zajedno s Kristom sačinjava jedno Otajstveno tijelo. U kojem je smislu Crkva hram, razjasnio je Pio XII.: "Crkva ima s utjelovljenom Riječju istu službu, svrhu i zadaću: sve učiti istinu, ljudima upravljati i voditi ih, Bogu prinositi milu i ugodnu žrtvu i tako uspostavljati između višnjega Tvorca i njegovih stvorova ono jedinstvo i sklad, koje apostol naroda opisuje ovim riječima: ''Više niste tuđinci i pridošlice, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji, sazidani na pravom temelju, na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu. U njemu ste i vi zajedno sazdani za stan Božji u Duhu (Ef 2, 19-22). To svakako biva kad se Krist u dušama ljudi izgrađuje i širi, te kad se duše smrtnika na Kristu izgrađuju i rastu. I tako se u ovom zemaljskom progonstvu sve više podiže sveti hram u kojem Božje veličanstvo prima ugodno i zakonito štovanje" (Enc. „Mediator Dei"), Na zaglavnom kamenu, Kristu trebaju se izgrađivati vjernica prema opomeni svetoga Petra: „Pristupite k njemu, živom kamenu... te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovni hram" (l Pt 2, 4-5).