Četvrta nedjelja korizme 2022 c

Braćo i sestre!
Krštenjem svaki čovjek kreće na put kojim je Krist prošao.
U Drugoj poslanici Korinćanima (5) Pavao kaže: „Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.“
Odrastajući, kršćanin sve više spoznaje da je prihvaćanje neizbježnog, jedini put do mira.
Pavao govori: da duhovna inteligencija određuje put našega života.

Jer mudar će se čovjek prispodobit graditelju kuće na stijeni.

Ali ako se čovjek i izgubi u životu poput Prispodobe o izgubljenom sinu, koju Isus priča u današnjem Evanđelju, valja razumjeti da on uvijek teži svome povratku, ili čeka onoga
tko će ga izvesti na pravi put.
Nije dobro da čovjek bude prepušten izgubljenosti, pogotovo ne kršćanin.
Ali oni koji su osjetili patnju duše oni će vazda vapiti za izbavljenje  iz tame.
Nekada je bujala bliskost Krštenika prema darovatelju sakramenta Krštenja, a danas sve više buja otuđenje.
Gube se ne samo pojedinci nego i čitavi narodi.
Upravo djela Izgubljenog sina svjedoče o količini njegove pameti.
Ali, opet ga Otac nebeski budi, budi ga kroz govor duše:
I tada čovjek mora prihvatiti istinu o sebi.
Što se prije suoči s njom, prije će riješiti nemir svoje duše.
Bilo je vremena kada je Izgubljeni sin o sebi razmišljao kao veoma pametnom čovjeku.
Sramotno je prikazivao svoju veličinu kroz razum i tijelo. A kad  potroši materiju, u krizu dolazi i tijelo i duša.
Koja ironija života!
Često čovjek pokušava druge dovesti u red, a sam živi u neredu.

 

Stvorio je sebi nezapamćenu nervozu, ali je dobro, što otvoreno priznaje svoje vlastite pogreške,
i počinje liječiti svoju duševnu bol.
Sebičnost je u početku ulijevala neku  lažnu sigurnost života, ali svaka se sebičnost na kraju pretvori u patnju.
         A tada se počinje osjećati strah.
Strah je uvijek nus pojava sebičnosti.
Ona je križ pod kojim gotovo pada svaki čovjek.
Ona je uvijek suprotni put od ljubavi.

Gotovo to shvati svaki čovjek, samo što za neke bude kasno. Nužno je obraćenje od ideoloških i materijalstičkih zabluda.
Vjera u milosrđe Oca bude dugo na iskušenju.
Ipak, ovaj „biblijski Izgubljeni sin“ kreće na vrijeme.
I ono što je najvažnije on ulazi u bit ljubavi svoga Oca.

Oca, za kojega zna da će mu sve oprostiti.

On se potpuno ponovo prepusti ljubavi Oca.

On ponovo dobiva šansu postati novo stvorenje. On prima nagradu.

I to je svrha obraćanja od puta izgubljenosti na kojega uvijek vodi grijeh, na put Ljubavi na kojem je uvijek radost življenja.
I na povratku dok mu Otac vida rane na duši koja je skromna i ponizna, on je miran kao janje.
A što mu je ustvari prije nedostajalo, pladnjevi su bili puni, a on očajavao.
Njemu je jedino nedostajalo pameti, i skrušenosti da čuje glas svoje duše, i zato je bio nezadovoljan.
Život pokazuje da je Izgubljeni sin loš organizator svoga života.
Jer, kada čovjek izgubi sebe, on gubi i sve ostalo.
I zato mora razlikovati bitno od nebitnoga. Mora znati ono što je najvažnije.
Tu Krist pomaže kao Dobri Božanski učitelj.
On stalno poručuje: želim te zadržati, još imam nešto s tobom u planu, još si mi potreban,
ja te hrabrim.
I tada upravo Izgubljeni sin osjeća ushićenje i mir u isto vrijeme. Iako je to shvatio kada više nije
imao što izgubiti osim samog sebe, on se obraća tamo gdje Ljubav nije nikada ni prestala.
Tada vjeruje otvorena srca.
On brzo uspostavlja kontakt i rijeka radosti življenja ponovo teče.
Izgubljeni sin, bijaše izgubljen i nađe se.

Župnik