Osamnaesta nedjelja kroz godinu 2022 –c

Knjiga Propovjednikova iz Staroga Saveza počinje ovako: „Ispraznost nad ispraznošću – veli Propovjednik – ispraznost  nad ispraznošću, sve je ispraznost. Jer čovjek se trudi mudro i znalački i uspješno, pa sve svoje mora ostaviti čovjeku koji se oko toga nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što ima čovjek od sve brige srca svoga i truda kojim se trudio pod suncem? Jer svi su dani njegovi muka i poslovi njegovi jad; čak mu ni noću ne miruje srce. I to je ispraznost.“ (Prop 1)
Ako bi to rekli riječima proroka Jeremije, onda bi to izgledalo ovako: „Zašto je bol moja bez prebola?“ „Zar ispraznost bezbožnika blagoslov daje?“

Braćo i sestre,
Propovjednik Staroga Saveza u svojoj knjizi obrađuje neke teme koje se životno dotiču čovjekove svakidašnjice.

Gledamo li na život samo sa zemaljskih vidika, kaže Propovjednik, zaista je sve što čovjek čini i radi „ispraznost“.

Propovjednik želi potaknuti naše razmišljanje i s onu stranu zemaljskog života, kako bi dao cjelovitu istinu o životu.

Upravo o tome govori i Sveti Pavao u Poslanici Kološanima i Isus Krist u današnjem Evanđelju po Luki.
Posvuda se isprepliće „ljudska stvarnost“ i „Božja stvarnost“.

Shvatimo li život kao kratki bljesak svjetla, brzo će nam pasti mrak na oči.

Čovjekov pogled ne smije biti uprt samo u zemlju, i ne smije se zaustavljati samo na tamnoj strani života.

Bog mora biti snaga ljudskom životu i to je besplatan dar za dug i sretan život. To je nada zdravoga duha, koji se rađa iz duha ljubavi, iz snage Duha Svetoga.

Čovjek je pozvan da svoj život kao i Krist daruje drugima i to je najveća umjetnost življenja.

Poruka je Propovjednika svakom propovjedniku:

 

Čovjeka ne čine sretnim samo materijalne stvari, nego prvenstveno ljudi koji ti daju ljubav i ti daješ njima svoju ljubav. Bog, koji je Ljubav, neprestano daruje ljubav čovjeku, a čovjek uzvraća na tu ljubav.

On je onaj koji nas je nosio u praskozorju našega života, koji nas nosi u svome naručju ljubavi i u predvečerje našega života.

On je srce svakog zajedništva, on je pupčana vrpca koja drži sve zajedno.

On je oganj koji grije sve u zajednici.

I tako prividna ispraznost života nema snagu očaja, nego uvijek novi početak poput jutarnje zore koja rađa Sunce ljubavi koje nas grije.
Stari Zavjet najavljuje Krista kao Mlado Sunce s visine, da bi Sveti Pavao u Poslanici Kološanima pozvao svoje vjernike da upru pogled gore prema Kristu koji je naš Put.
Od njega iščekujemo pravu radost Života, pravu Istinu o životu.

Kao da nam Sveti Pavao kaže: kršćansko „iščekivanje“ bogatstva ljubavi koje nudi Krist, tvori veliku dinamiku života.

Kršćani nisu ljudi koji „očekuju“ jer očekivanje stavlja nas u statični način življenja.

Kršćani, kao i Krist, imaju svoje poslanje od kojega svi, pa i Bog, iščekuju dinamiku života.

Sva ljudska očekivanja mogu se razbiti poput staklene čaše i ostaviti teške traume na duši.
Zato se uvijek moramo u iščekivanju onoga što dolazi aktivno uključiti i sami, svaku životnu ispraznost popuniti svojim djelima ljubavi.
I zato budite oni koji „iščekuju“ a ne oni koji „očekuju“.
„Dobar je Pismoznanac onaj koji uvijek iznosi i staro i novo“, kaže Isus.
Prošlost i budućnost moraju se prožimati.
Isus se, u gotovo svim prispodobama bavi pitanjem: kako se razvija ljudski život?
Sve Kristove prispodobe imaju poruku: čovjek ne smije izabrati pogrešnu koncepciju života o kojoj Krist i u današnjem Evanđelju islikava opasnost pohlepe:.. jer koliko god netko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje“.
Materijalna dobra su samo sredstvo za život, ali ne i cilj. A Isus: „Ne živi čovjek samo o kruhu nego svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“ (Mt 4,4)
I tu su: Krist, kao i  Propovjednik, kao i Sveti Pavao dobri učitelji života.

Župnik