Kršćanin s primanjem Kristova Duha, prima i različite karizme (24.tj.ut.)

**********

1 Tim 3,1-13: Pavao se, u poglavlju dvanaestom u Prvoj poslanici Korinćanima, a danas vidimo i u Prvoj poslanici Timoteju, jako dobro služi antičkom slikom savršenog jedinstva kakav je vidljiv na ljudskom tijelu koje ima mnoštvo različitih udova, a svi su jedno tijelo. Kako je u antičkom svijetu čovjek, kao najsavršenije biće, mjerilo svemu što čovjek stvara, čime je okružen i čemu teži, Pavao to proteže i na područje duše koja, s primanjem Kristova Duha, prima i različite darove ili karizme. To je jako naglašeno kod svih kršćanskih zajednica koje je Pavao osnovao. U Poslanici koju danas čitamo osobito je naglašena odgovorna služba biskupa, i đakona. Možemo zaključiti da su pedesetih godina (što je dvadesetak godina poslije Krista) Crkvom u Pavlovim zajednicama upravljali karizmatici, što je jedan od temelja nešto kasnijeg hijerarhiskog ustroja Crkve. Pavao tako slaže ustroj zajednice u kojoj mnoštvo pojedinaca s različitim darovima ili plodovima Duha služe jedinstvu Crkve, po uzoru savršenog jedinstva na ljudskom tijelu. Kršćansko jedinstvo, za Pavla nije jednoličnost, jer oni izviru iz jednog jedinog izvora i dati su za dobro Crkve. Svaki pojedinac ima svoju ulogu u životu jednog jedincatog tijela. Primljeni darovi nisu dani zato da služe nadmetanju, nego da dopunjuju tijelo Crkve kao kamenčići sliku u mozaiku, jer svi služe izgradnji jedne Crkve. Pavao veoma darovito ističe darove Duha koji će nadživjeti sve druge, a to su: vjera, nada i ljubav. Što znači imati dar vjere, vidjeli smo jučer kod rimskog „satnika“. Ovi su božanski darovi potrebni svakom pojedincu, i oni su najdragocjenije blago za kojim treba težiti više nego za bilo kojim drugim darom. Oni imaju uporište u kršćanskoj ljubavi, kojemu daru Pavao posvećuje prekrasnu himnu, himnu ljubavi, a ona spada među najljepše tekstove Biblije.

*********

Lk 7, 11-17: Život je zaista najveći dar. On je uvijek od Boga. To potvrđuje i današnji Lukin izvještaj o jednom dirljivom događaju u Galilejskom gradu Nainu. Na gradskim vratima Isus s učenicima i mnoštvom naroda, koji ga slijedi, susreće sprovodnu povorku: umro je jedinac sin, majke udovice. Isus ‘ugleda’ ženu i s njom suosjećajući bol, kaže: „Ne plači!“ A zatim dodiruje nosila i zapovijeda mrtvacu: „Ustani“! Ovaj se odmah podiže i govori. Dramatičan događaj kod mnoštva naroda izaziva osjećaj straha od Isusove božanske svemoći. Zatim, Isus mladića predaje majci. Ovaj događaj uzdrmao je cijelu Judeju, Galileju i veliki dio poganskog svijeta do kojeg je brzo dotrčala ne svakidašnja vijest: mrtvi ustaju. Bog pohodi narod svoj.