U ljubavi se uvijek može rasti jer svi imamo osobnost duha i materije (21.tj.sub.)

********

1 Sol 4, 9-12: Jedna od divnih Pavlovih odlika svakako je njegova blizina i prisnost s njegovim obraćenicima prema kojima postupa kao otac s vlastitom djecom. Ma kako bili daleko, oni su stalno prisutni u njegovu srcu i njegovim mislima. Vijesti da se Solunjani nalaze u poteškoćama ispunjaju ga brigom. Njegova radost ovisi o njihovoj ustrajnosti i o rastu njihove vjere, stoga ih želi vidjeti ili barem dobiti od njih vijesti. Da bi nešto više o njima saznao, spreman je otići na svako mjesto, ako li ne, onda je zaista imao s njima kontakt preko Silvana i Timoteja. Jedna dobra odlika kršćana prvog stoljeća je svijest da im se za vjeru valja suočiti s teškoćama, progonima i patnjama. Zato Pavao neprestano moli Solunjane da ustraju u ljubavi i svetosti života. Te kršćanske kreposti omogućuju neprestano napredak, jer u ljubavi se uvijek može rasti. Obraćenici su od Pavla stalno poticani da vrednuju i fizički rad te marljivo zarađuju za svoj kruh. Kako su Grci omalovažavali fizički rad, bilo je i u Crkvi besposličara, zadovoljni što mogu živjeti na teret darežljivih kršćana. Pavao je, međutim, radio vlastitim rukama i poticao druge da čine isto tako. Iščekivanje Isusova povratka moglo je neke zavaravati da izbjegavaju napor svakodnevnog posla. Kako je Solun veliki grad i veliko raskrižje između Istoka i Zapada, solunski su kršćani očitovanjem svetog i odgovornog života nametnuli ljudima kršćanske poglede na život. Pavao je jasan u svome stavu. Tko ne radi ne treba ni da jede. Time je Pavao otklonio svaku vrst ljenčarenja kod kršćana koji su svojom odgovornošću prema životu dali dobar primjer poganima.

**********

Mt 25, 14-30: Pavao je dobro upućen u Objavu koju je primio kao prosvjetljene od uskrslog Gospodina. Razumijevajući bogatstvo Kristovih riječi snažno razvija Kristov božanski pogled na život. I današnja Kristova prispodoba o talentima podloga je odgovornosti za ‘novost života’ u kršćanskoj zajednici. Život je uvijek Božji dar, i s tim se gotovo svi ljudi na svijetu slažu. Dva života na svijetu, niti su ikad bila, niti će ikada biti ista, svi imaju osobnost duha i materije. Uvijek će trebati pritisnuti prst za svoj identitet u policiji, jer i dva prsta nemaju ista na svijetu. O takvoj osobnosti govori Isus u današnjem Evanđelju spominjući talente kao dar. Naime, jedan talent bio je najveća novčana vrijednost, oko 2000 tisuće dolara. Jasno je onda da će Gospodin nagraditi one koji svoje talente iskoriste, a kazniti one koji svoje talente upropaste. Zato Isus i govori. „Tko ima dat će mu se još, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima.“