Oholi čovjek ima tvrdu šiju, a ponizni imaju blagoslov (XII. tj.pon.)
**********

Post 12, 1-9: Knjiga Postanka u dvanaestom poglavlju naznačuje početak povijesti spasenja s jednim veličanstvenim trenutkom kada je Abram (kasnije će njegovo ime biti promijenjeno u Abraham) pozvan da odseli u obećanu zemlju te na posljetku bude znak blagoslova za sva plemena na zemlji. Ostat će uvijek pitanje, zašto je Bog izabrao jednog i jedne, dok su drugi ostali neizabrani? Ali, to pitanje povlači i ograničavanje Božje Providnosti, što ostavlja trag ljudske nedokučivosti kad su u pitanju Božja otajstva spasenja. Tako će kasnije Knjiga Ponovljenog zakona dati odgovor zašto izbor jednih, ili neizbor drugih. „Nije vas Jahve odabrao i prihvatio što biste vi bili brojniji od svih naroda – vi ste zapravo najmanji – nego zato što vas Jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima. Stoga vas je Jahve izveo jakom rukom i oslobodio vas iz kuće ropstva, ispod vlasti faraona, kralja egipatskog“ (7,7-8). Ovdje se može razvijati misao, kako svaka poniznost trajno prima naklonost i blagoslov kao dar, a nikada kao posjedovanje. Poniznost brzo vodi do darežljivosti, darežljivost do silnog povjerenja u Boga, povjerenje u Boga do dubokog osjećaja molitve i klanjanja. Abraham je na poziv ostavio sjajni grad Ur, i krenuo sa svojom užom rodbinom da primi obećano i blagoslov. Zanimljivo, da je ta zemlja ostala obećana zemlja, nikad posve zauzeta. Budu li ponizni, i, ako je dijele potrebitima, nikada je neće izgubiti jer ona je božanski blagoslov. Kada je ponestalo poniznosti i vjernosti bivao je diajspora.

***********

Mt 7, 1-5: U nastavku svoga ‘Govora na gori’ Isus, i dalje daje upute svojim učenicima, pa kaže: „Ne sudite da ne budete suđeni“. Drugim riječima: ne sudite druge da vas ne osudi Bog. Ako povežemo prvo čitanje i ove Isusove riječi, Isus želi utvrditi svoje učenike u poniznosti, jer oholi je čovjek uvijek tvrde šije. Svaka poniznost ima naklonost i blagoslov kao dar. A ona sama vodi do darežljivosti. Darežljivost vodi do povjerenja u Boga i dubokog osjećaja molitve i klanjanja. Ponizni nikada ne gube božanski blagoslov. Bog se uvijek takvih sjeća. Ponizni i dobro oko i dobro vidi. Ovo je dobro uvidio sv. Pavao kada govori o kušnjama kroz koje sve prošao, ali što je više iskušavan to je više obilovala milost Božja. Stoga, Pavao kaže: to nije moja snaga, nego snaga onoga koji snagu daje.