Riječ je o ‘Blaženstvima’ u kojima Isus izlaže novi duh Kraljevstva Božjega. (X.tj.k.g.pon.)

***********

2 Kor 1, 1-7: Sam uvod Druge poslanice Korinćanima napisan je u ondašnjem grčkom običaju, ali je unesen potpuno kršćanski duh i znatno proširen. Već su prve riječi uperene protiv onih koji niječu Pavlovu apostolsku vlast i moć. Pavao je „apostol“…. Sam ga je Bog izabrao da bude apostol, sužanj (2,14) poslanik (5,20) i sluga Kristov (11,23). Uz njega je i Timotej, njegov vjerni suradnik, što navode i Djela apostolska na više mjesta i Prva Korinćanima (4,17; 16,10-11). Pismo je upućeno „Crkvi Božjoj“. To znači da je nisu stvorili ljudi, nego Bog, upućeno je ne samo Korinćanima nego i svim kršćanima pokrajine Ahaje kojoj je središte Korint. U recima (3-7) ključne su riječi „utjeha“ i „tješiti“. Obje skupa navedene su deset puta. One su dale i pečat cijeloj poslanici i utisnule joj biljeg zahvalnog pisma. „Utjeha“ nije samo ublažavanje žalosti nego i ohrabrenje – Božji dar čovjeku da se suoči i nadvlada sve teškoće. Kristove se patnje nastavljaju u Apostolu da tek u njemu i ostalim kršćanima postaju potpune ( usp. Kol 1,24). Mada su gorke, njihovi su plodovi slatki jer donose „utjehu i spasenje“. Stoga nije kršćanski tražiti i veličati patnju radi patnje, nego iz nje izvlačiti nadnaravnu korist koju ima zbog naše povezanosti s Kristom. Korinćani su zaista i promijenili svoj odnos prema Pavlu. I on se sad nada još boljem. Međutim, čvrstoća njegove nade ne počiva na promjenjivim Korinćanima, nego na Bogu koji mu daje „utjehu“.

**************

Mt 5, 1-12: Peto poglavlje Matejeva Evanđelja počinje s „Evanđeoskom besjedom na Gori“. Gora s koje je Isus govorio jedna je od uzvisina u okolici Kafarnauma. Riječ je o ‘Blaženstvima’ u kojima Isus izlaže novi duh Kraljevstva Božjega. Blaženstva počinju s: „Blago siromasima u duhu..“ Siromaštvo ‘u duhu’ je duboka čovjekova svijest da je čovjek u svim stvarima, a pogotovo u pogledu spasenja, potpuno ovisan o Bogu. Takav je stav najbolji preduvjet skromnosti, zahvalnosti i potpunog predanja Bogu. Oni koji su sebi ‘dovoljni’ niti žele niti traže veća dobra. Takvi se svjesno osiromašuju, jer zbog svoga stava ne primaju neizrecivo vrijednije darove koje Bog po Kristu nudi „siromasima“, „gladnima“ i žednima“. Prvo je blaženstvo srž svih ostalih. Ovdje i u sljedećim vidovima jednog blaženstva riječ je o preokretu ljudskih vrijednosti. Sva sreća ovog blaženstva stoji u zdravom osjećaju gladi i žeđi komu je Bog u svojoj ljubavi odlučio udovoljiti. Možemo ukratko zaključiti, da oni skromni i ponizni, oni koji znaju opraštati, oni čestiti, oni koji ljube pravicu iz srca, koji nastoje posvuda nositi mir, mogu biti sigurni za svoju budućnost. Uviđajući snagu Božju, oni se na nju oslanjaju, a sve ostalo slijedi iz suradnje s Božjom Providnošću.