Na prvom danu trodnevnice u čast našim zaštitnicima sv. Petru i Pavlu  sv. Misu je predvodio vlč. PAVO BRAJNOVIĆ, bivši župnik u Novom Selu a sadašnji župnik u Vlaškoj Maloj.
Njegovu propovijed donosimo u cijelosti.

---

Draga braćo i sestre!
Samo jedno vrijeme u povijesti ljudskoga roda nije bilo posrednika između neba i zemlje, Stvoritelja i stvorenja, Boga i čovjeka. Ne znamo koliko je to vrijeme dugo trajalo, a bilo je to vrijeme od stvaranja do prvog grijeha našeg praoca Adama i pramajke Eve. Kroz to vrijeme čovjek obdaren nadnaravnim darovima mogao je sam komunicirati sa svojim Stvoriteljem kako čitamo na prvim stranicama Svetoga Pisma Staroga Zavjeta.

 

Od onog momenta kad je prvi čovjek Adam svome Bogu okrenuo leđa i rekao svoj prvi neopozivi NE, nastao je veliki ponor između Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja. Nestalo je radosti i veselja, patnički znoj kvasio je umorno tijelo,a kobni osjećaj odbačenosti ispunio je neutješna srca. Vrijeme je prolazilo, čovjek je u znoju lica svoga zarađivao kruh svoj.

I kad već sva blistavost raja zemaljskoga postade samo uspomenom, kroz prve suze, prvih ljudi, zablista duga nade:“Evo, Djevica će začeti i roditi Sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, s nama Bog“!

Svojim rođenjem Bog je zakoračio u ljudsku povijest, postao važan čimbenik ljudskoga života, postao nam dohvatljiv i prihvatljiv, kratko rečeno posve nam se približio. Od te noći njegova rođenja čovjekova povijest na zemlji nije samo njegova, nego postaje i povijest Bogočovjeka. Isus, svojim rođenjem, nije samo jedan čovjek više na zemlji, nego je postao Emanuel, Bog s nama, Bog među nama, Bog brat i prijatelj, Spasitelj i Otkupitelj, ali i čovjekov jedini pravi voditelj kroz sve bure i oluje zemaljskoga života.

Poslije uskrsnuća, na kraju svog boravka na zemlji uputit će važnu poruku onima koji će

nastaviti njegovo započeto djelo:

–      govori apostolima: dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Kao što je mene poslao Otac moj, tako i ja šaljem vas. Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima. Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio. Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Braćo i sestre! On, Krist je otišao sa zemlje i uzašao na nebo;

Oni, apostoli, nastavili su njegovo započeto djelo, propovijedajući radosnu vijest Evanđelja, na poseban način među njima njih dvojica, sveti Petar i sveti Pavao koje ste vi izabrali za svoje zaštitnike i zagovornike, u čiju čast počinjemo evo ovom trodnevnicom proslavu njihova zajedničkog blagdana.

Njihovom svetkovinom Crkva nam pred oči stavlja oce vjere i apostolske prvake, dva svijetla lika, stupove prve Crkve. Slaveći njihov spomen, Crkva slavi različitost poslanja kojim je oni izgrađuju, unapređuju i obogaćuju. Zdušno su radili na širenju vjere u Isusa Krista. Zato nam je danas razmišljati o životima ove dvojice velikana kako bismo mogli pronaći nadahnuće za naš osobni život u vjeri i za rast u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu da bismo mogli slijediti Isusa Krista, koji je njih izabrao za apostole, a nas obdario krštenjem te smo tim činom postali članovi njegove Crkve, kraljevsko svećeništvo, radnici na njivi Gospodnjoj, u svojim obiteljima i župnim zajednicama.

Nama, današnjim vjernicima svaki je od ovih apostola na svoj način divan uzor u vjeri i životu. Ne smijemo zaboraviti da smo mi vjeru primili i da su nam je prenijeli upravo apostoli, oni koji su bili s Kristom i koji su vjerovali da je on Sin Božji, voditelj, Spasitelj i otkupitelj.

Braćo i sestre! Kada bismo ti i ja slikali i opisivali Isusa, kakvog bi ga nacrtali? Da li bi se u tim slikama i opisima Isus prepoznao? Da li bi se moglo prepoznati da je on Mesija, Spasitelj i Vođa? Da li bi se moglo prepoznati Isusa u našim životima, našimobiteljima, pa i u našim Crkvama, u ovoj župi njima u čast posvećenoj? Na to mora odgovor dati svako sebi, ali ne samo riječima nego svojim životom i radom.

Od dva poginula sina u Drugom svjetskom ratu, majci je ostalo samo jedno njihovo pismo u kom su pisali ovako:“Draga naša majko: Dok ti pišemo ovo pismo, od silne borbe zemlja podrhtava, Gledamo naše ranjene prijatelje kako umiru jer nema im tko zaviti njihove rane koje krvare. Majko, puno je toga u našem životu što si nas naučila i mi znamo puno više od naših suboraca koji nas okružuju:

–      govorimo više stranih jezika;

–      sviramo više instrumenata;

–      poznate su nam mnoge tajne fizike i matematike za koje obični ljudi nisu ni čuli;

–      vrhunski smo sportaši sa osvojenim medaljama i rekordima,

–      Ipak, u ovome ratnom paklu čini nam se da se naši prijatelji bolje od nas snalaze.

–      Sigurniji su, imaju više snage i volje za život, lakše izdrže i nadvladavaju sve,

–      U najvećim poteškoćama oni nalaze mir, a mi se gubimo i ne znamo što bi sa sobom.

–      I njih ko i nas pogađaju iste poteškoće, ali oni se tada mole i u molitvi i Bogu traže i dobivaju pomoć, a mi to ne znamo.

–      Svemu si nas naučila samo to nisi, a to nam je u ovim trenutcima jedino potrebno i važno.

–      Da li si to zaboravila, namjerno nisi htjela ili ni ti sama o Bogu ne znaš ništa, nije nam poznato, ali da znaš, da nam to strašno nedostaje, jer Bog je jedini koji nam u ovom trenutku može pomoći?

Dragi očevi i majke! Zaustavimo se kod ovog primjera. Imajmo hrabrosti istini pogledati u oči i odgovoriti na pitanje: Da li bi tvoje dijete tebi nešto slično tako moglo reći ili napisati? Roditelji, jeste li svjesni da će Gospodin Bog iz vaši ruku tražiti dušu svog djeteta?

* Zato ne dajte se zavesti i prevariti lažnim bogovima i njihovim laskavim obećanjima;

* Vjerujte u Boga otaca vaših koji vas je vodio kroz dugu i krvavu povijest. On vas nikada nije i neće

iznevjeriti i ostaviti,ali ni vi njega nikada nemojte zaboraviti i svoja mu leđa okrenuti.

* Idite za onim Kristom koji je svojim uskrsnućem pobijedio do tada nepobjedivu smrt dokazavši

ovozemaljskim moćnicima da je jači od svih njihovih podmetanja i mešetarenja.

* Držite one zapovijedi koje je iz ruku samoga Boga Mojsije primio na brdu Sinaju, ali ne da budu

napisane na dvije kamene ploče, nego duboko u srcu i životu svakoga od vas, vas i vaše djece…!

Ako bi te riječi samo slušali, a ne bi u svome životu provodili ništa nam ne bi koristilo, niti nama niti onima koji žive zajedno s nama.

Braćo i sestre! Lako je hodajući zemljom pokušavati prkositi Bogu i od njega okretati glavu, ali svakome će doći onaj sudbonosni dan, dan kada ćemo neodgodivo morati stati pred velikog i pravednog Boga i s njim se pogledati oči u oči, sami, ti i tvoj Bog. Tu neće i ne može pomoći nikakva veza i poznanstvo, mito niti korupcija, snalažljivost niti pametna glava jer tu glavnu ulogu imaju samo istina i naša dobra djela. Sve će iza nas ostati. Ništa nam osim naših dobrih dijela neće vrijediti, čak će nam to na smrtnoj postelji smetati.

Brate i sestro! Gol si se rodio, ništa na ovu zemlju nisi donio, ništa s nje nećeš ni ponijeti, a zbog te zemlje se mrzimo, svađamo, godinama međusobno ne razgovaramo, a na kraju i tebi i meni bit će puna usta zemlje i trebat će nam samo dva metra dugo, metar i pol široko i duboko. Prekriženih ruku i ja i ti krenut ćemo sa ove zemlje. Zato smognimo snage u sebi danas, zabranimo đavlu da se približi nama i našim obiterljima, raskidajmo lance i okove koji nas sputavaju, probudimo i obnovimo vjeru otaca naših, vjeru u vječni i prekogrobni život jer naš Bog je Bog živih a ne mrtvih. Umrimo grijehu, da bismo mogli živjeti Kristu, za Krista i po Kristu. Jedno zapamtite i to u svome životu provedite, u tom duhu svoju djecu naučite: IZVAN KRISTA I BEZ KRISTA NESIGURNA JE NAŠA SADAŠNJOST A UPITNA NAŠA BUDUĆNOST. AMEN!