Govor na sprovodu MARIJE BABIĆ – 31.01.2014.

Poštovani rodbino i prijatelji pokojne Marije Babić r. Šimić!
Ispraćajući pokojnu Mariju, želim istaknuti, da joj zemaljsko vrijeme življenja nije bilo uobičajeno, kao i mnogih generacija koje su prošle dva svjetska rata i jedan domovinski, pa tako i moje gledanje na osobu Marije, teško može biti mjerodavno.  Zbog svoga dugog životnog puta na kojem je imala priliku sretati puno radosti ali žalosti bila je prikraćena mnogih očekivajući životnih zemaljskih nada.
Kako je Bog sam život i izvor života, onda je on i njegova logika i mjerilo života. Čovjek koliko god bio gospodar svoga života, on s njim ne može raspolagati u smislu njegovih bitnih određenja. Ovoj je ženi, koja je rođena 1918.  Bog podario šansu stoljetnog iskustva.
I zato se život shvaća kao veza čovjeka s Bogom i s ljudima.
Držim da je život pokojne Marije Babić veoma uspjela veza s Bogom i s ljudima.
Poštovala je Božji zakon i postizala život u izobilju. Iznad očekivanja, u njenom se životu uviđala punoća života. Ljudskim očima gledano, možda bi netko i mogao zaključit da je njezino umiranje u smislu patnje, počelo usred života.
Ali ne! Život je kipio iz njenog bića.

 

Ona ga je imala u dinamici odnosa s Bogom i u njemu je crpila snagu za tople odnose s onima, s kojima je živjela u miru i blagoslovu veći dio svoga života. Posljednje godine možda su nešto burnije protekle.
Poštovani prijatelji!
Marija, je bila pobožna žena i do kraja života nosila obilješje pravog kršćanskog života.

Ona se nije dala odsjeći od izvora života. Kao da je iz Kristova križa uviđala potrebu njegove dobrote kao dopunu svome životu. Životu koji je nekada i nudio pokoju oštru riječ, izrečenu u obliku ljudskog suda.

Ipak, bilo je to samo obilježje njenog karaktera. Nije odbijala skrb Stvoritelja nad svojim životom. Za Božić sam je opremio darovima Stvoritelja.

Tražila je Milosrđe od Gospodina za svoje grijehe.
Kao da je uviđala, da kršćanski pobožan i čestit čovjek nalazi konačno ispujnjenje svoga života u zajednici s Bogom kojoj smrt ne može više naškoditi.
Ipak smrt je općenito ljudska sudbina, samo je Bog oslobođen smrti. To je za čovjeka prirodni proces na kojega čovjek ne može utjecati.
Ali Krist ima kozmičku ulogu. Njegovo djelo se sastoji u tome da on uništava smrt.
Poslušajmo sv. Pavla: „On uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosnom vijesti.“ ( 2 Tim 1,10)

Smrt i grijeh, protivni su životu, i time predstvaljaju sile zla.

Osobito je smrt posljedica i kazna grijeha.

Ali Kristovo uskrsnuće odklanja katastrofu zemajske smrti.
U toj se kršćanskoj  vjeri i nadi pobjeđuje  smrt.
Tako, ljudska bol, i patnja ili strah od smrti, bivaju svladavani prisnom vezom s Bogom.
Sveti Pavao: „Drži doista, da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.“ (Rim 6)
Čovjek mora biti svjestan svoje prolaznosti. Njemu je povjeren zemaljski život koji mu se u smrti opet oduzima. Stoga nije dobro da pri tom zakopa blago svojih mogućnosti i s njime lihvari. Prisjetimo se parabole o povjerenim talentima. (Mt 25,14)
Ali dobro je znati, da duša nakon smrti samo zauzima drugačiji odnos spram tijela i njegovih povijesnih i prirodnih povezanosti. Nakon smrti čovjek je otvoren prema čitavome svemiru. A njega Bog čitavoga prožima.
Nama kršćanima već se u krštenju događa da sudjelujemo u Gospodinovoj smrti. I čitav život je umiranje s Kristom, da bismo s njim uskrnuli na novi život. (2 Tim 2,11)
Umiranje je dakle životna tema, a ne neka terminalna faza, odnosno faza kada prestaje biti topao pa se ohladi.
Poštovana rodbino,
moja je dužnost kao duhovnog Pastira, razumjeti svaki mi povjereni život.
Da li sam najbolje razumio život pokojne Marije, to samo Bog zna i Ona.
Vjerujem da je njezin život protekao u vjeri, nadi i ljubavi.
Vjerujem da je na kraju života barem tiho rekla: „Bože u ruke tvoje predaje svoj duh.“
Draga Marija, želio bi da vječno nosiš svoja dobra djela, baš onako kao si ih nosila i u svome zemaljskom život.
Ako na haljinama ima neka mrlja, neka se ona ubijeli u krvi Jaganjca kojega si za života pred drugima priznavala.
Upravo si svake nedjelje, kad god ti  je zdravlje dopuštalo k njemu dolazila. Njemu se do zemlje KLANJALA.
I sada si k njemu pošla. On će te i primiti.
Tebi kao Župnik, želim samo reći: idi s milim i Dragim Bogom, koji ti je najčešće za zemaljskog života bio pravo i iskreno društvo.
Zašto bi to bilo drugačije od sada, pa nadalje. Sretno!

 

Župnik