Zakon, ne smije biti zakon koji puno traži a malo daje (XV. tj. pet.)

*********

Iz 38, 1-8. 21-22. 7-8: „O miru i nadi ovisi snaga vaša“, poručuje Izaija judejskim vođama. Dugo se kralj Ezekija držao tog pravila u vanjsko-političkim odnosima sa susjednim silama. Ali 705 g. pr.Kr. promijeni stav i sam potiče vojno politički savez susjednih državica Palestine, Sirije i Egipta, kako bi i one postigle veću neovisnost. Ovo će biti povod da asirski Kralj Sanherib, koji je u to doba vojno dogurao i do naših krajeva, krene na judejsko kraljevstvo. Teritorij judejskog kraljevstva bio je osvojen, ali ne i prijestolnica Jeruzalem. Višemjesečno opsjedanje dovelo je do pregovora. Sve ponude Jeruzalemskih glavara Sanherib odbija s prezirom. Tada ustaje Izaija i uz molitvu Jahvi, osudi Asiriju (današnji Iran) koja se od sredstava u Jahvinim rukama, preobrazila u nosioca nasilja i smrti. Iste će noći Jeruzalem biti oslobođen od asirske opsade. Neka je epidemija udarila na asirske postrojbe, tako Asirci s ostatkom vojske bježe s ratišta. Ali veliki dio judejskog teritorija ostaje pod Asircima i velik dio stanovništva s tog osvojenog teritorija odvode u ropstvo. Današnji Izaijin tekst donosi jedan događaj upravo iz vremena ‘protuasirskog saveza’. Naime, pokušat će Ezekija pridobiti i  neka babilonska  plemena na svoju stranu i time dalje otežati svoj položaj. Kralj Ezekija se na smrt razbolio. Prorok dostavlja poruku: umrijet ćeš. Kralj se gorko kaje i plače za sve svoje grijehe i propuste. Ponovo Izaija po nalogu Jahve poručuje: „Bog oca tvoga Davida, uslišao je molitvu i tvoje suze, ozdravit ćeš i za tri dan uzaći ćeš u Dom Jahvin (Hram). Dat ću tvome vijeku još petnaest godina, a da je to tako čitaj znak neba koji ću ti dati“. Poruka je jasna: Treba se uzdati u Jahvu, a ne u sile ovoga svijeta.

************

Mt 12, 1-8: Običaj je bio da seljaci u prikrajku svoje njive ostave nešto ne požnjevene pšenice za siromahe. Tako su i Isusovi učenici kao i drugi koji su naišli, bili gladni, ili siromašni, mogli otkinuti koji klas i pojesti. Kada su obavještajci, koji su uvijek Isusu za petom, ugledali kako Isusovi učenici rade nešto što nije dopušteno subotom, skovaše optužbu. Tvoji krše Zakon, krše subotu kao Dan Gospodnji, a Mojsijev je Zakon zabranjivao žetvu subotom. S takvima Isus rado otvora dijalog i tuče ih najčešće njihovim oružjem. Tako i ovaj put, poteže Isus praoca Davida, u kojeg se obavještajci (farizeji i pismoznanci) zaklinju, te Davidovim slučajem dokazuje (2 Sam 21,2-7) da potrebe gladi nadilaze obveze pisanog Zakona. Osim toga Sin Čovječji je gospodar subote. Krist je očito gledao na puno šire tumačenje Zakona, koji ne smije biti zakon koji puno traži a malo daje. Isus, naprotiv nudi svoj jaram koji manje traži, a više daje. Svi smo djeca Božja i pristup Ocu je jasan. Zato Isus i govori: jaram je moj lagan i sladak. Isus također gleda na židovsko shvaćanje da Bog stanuje na nebu, a njegova sjena je u Hramu. Zato im i govori da je u njemu nešto veće nego u Hramu, jer je on Bog.