3.nedjelja kroz godinu 2024.- b

Kršćanska braćo i sestre!

Veličanstvena je Objava u Knjizi Mudrosti: Poslušajmo! Pogledajmo!
„Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova… Jer Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost  i učinio ga slikom svoje vlastite naravi. A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.“
Dakle, grijeh je uzrok smrti i za grešnika fizička smrt je ujedno i duhovna i vječna.
Sveti Pavao u poslanici Rimljanima  (5,12-21) govori o smrti koju je uveo grijeh, te prvom Adamu, grešniku, suprotstavlja novog Adama Spasitelja.
Ako već postoji neka veza između grijeha i tjelesne smrti, to nije prvotni Božji naum.
Bog je čovjeka predodredio  za besmrtnost.
Naše uskrsnuće jest naum Boga Oca. (Misal)
Ovdje se krije rješenje vječnih pitanja:
Zašto nam valja trpjeti? Zašto moramo umrijeti?

Evo kako to veličanstveno Psalmista pjeva i moli u Psalmu (30):
„Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.“
Zato Sveti Pavao ispovijeda da je: „Krist umro za naše grijehe po Pismima“ (1 Kor 15,3)
Ovo po Pismima valja gledati  kao  ispunjenje ranije Objave.
Jer on je predan „po odlučenu naumu i promislu Božjem“, kako to govore Djela apostolska( 2,23)
Sveti Petar ispovijeda svoju apostolsku vjeru u Božji naum spasenja riječima:
„Ta znate da od svakog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas“ ( 1Pt 1,18-22).
Predajući svoga Sina za naše grijehe, Bog očituje da njegov naum o nama jest naum dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s naše strane  (I Iv 4,10).
Prihvaćajući svojim ljudskim srcem ljubav Očevu za ljude, Isus ih je „do kraja ljubio“ (Iv 13,1).
Lijepo to kaže Sveti Pavao:
„Po milosti Božjoj, na korist svakog čovjeka, on je okusio smrt za sve“ (Heb 2,9).
Ili u Poslanici Efežanima Pavao govori kako je Isus sišao u donje krajeve zemlje: „Koji siđe isti je onaj koji i uzađe“ (4,9-10)
Isus u propovijedanju novog Božjeg svijeta čini i mnoga čudesa.
Razloga je mnogo.
Isus želi čudima očitovati svoju moć nad prirodom, posebno nad bolešću, nad smrću, te nad zlodusima.
Ona otvaraju novo razdoblje pobjede Duha nad vlašću sotone, nad silama zla, grijeha i bolesti.
Isus ih nekad čini iz sućuti.
Svrha čudesa je učvrstiti vjeru.
On nagovješćuje da će njegovo uskrsnuće biti presudno čudo. Isus na primjeru Nadstojnikove vjere ističe kakvu vjeru traži.
Ona je pouzdanje i predanje i gibanje kojim se čovjek odriče oslanjanja na vlastite misli i snagu da bi se prepustio snazi Onoga u kojega vjeruje.
Isus takvu vjeru traži osobito kad čini čuda, koja nisu toliko djela milosrđa koliko znakovi njegova poslanja i Kraljevstva.
On ih ne želi činiti ako ne nađe te vjere koja daje pravi smisao, jer vjera je težak čin poniznosti i traži žrtvu duha i svega bića. Mnogi ga odbijaju pa i sami učenici su spori u vjerovanju, čak i nakon uskrsnuća.
A današnje Evanđelje po Marku donosi  jedno veličanstveno čudo koje postaje primjer, u kojem Isus kaže Nadstojnikovoj umrloj kćeri:
„Talita kum“, što znači. „Djevojko, zapovijedam ti, ustani!“.
I  djevojka je odmah ustala i hodala.
Ovom čudu prethodio je jasan dijalog Isusa i Nadstojnika: „Ne boj se! Samo vjeruj“!
Bitna je dakle, vjera.
Isus se očituje kao pobjednik nad smrću čovjeka.
Tu se očituje njegova božanska moć.
Ali i u prethodnom primjeru bolesne žene, On kaže:
           „Kćeri, vjera te tvoja spasila! 
Pođi u miru i budi zdrava od svojega grijeha!“
Na kraju ove naše Svete Mise i mi ćemo čuti riječi: „Pođite u miru!
Ali, ako je k tome prethodila vjera, onda zaista mir postaje zdravlje.

Župnik