Šesta nedjelja kroz godinu 2022. c.

Naša ovonedjeljna liturgijska čitanja počinju s prorokom Jeremijom.  Poslušajmo ga! (Jer 17, 5-10) 

Jeremija nastoji zaustaviti jurnjavu naroda prema propasti, a za uzvrat bio je odbačen i neshvaćen. Veliki je ljubitelj ljudi, a bio je proglašen neprijateljem ljudi.
Jedno je vidljivo, u Jeremiji možemo otkriti osobnu vjeru u najljepšem i najvišem smislu u Starom Zavjetu.
Poput proroka Baruha lijepo se je osjećati njegovim učenikom. Jedinu osobu, koju možemo naći u Bibliji, a da je poput Jeremije, je sv. Pavao.
Obojica druguju s Gospodinom. Jeremija u svojoj viziji vidi Novi Savez. Stalno misli na Boga, dok su se drugi oboružavali Božjim darovima i bogatili, njemu nije ostalo ništa doli sam Bog.
U ovakvom ozračju osobne vjere, Jeremija izgovara: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce odvraća od Gospodina.“ Sve reforme društva koje je priželjkivao nosile su svoje pravo lice licemjerja. Uzalud je tražio promjenu srca. Želio je probuditi nadu i postaviti temelje obnovljene religije koja bi se pročistila preko katastrofe koju narod doživljava.
Kod Proroka nalazimo visok stupanj duhovnosti, zalaganja i solidarnosti s narodom u nevolji. Skršen je u molitvi pred Gospodinom, slika je poput Isusove molitve u Getsemanskom vrtu. Osjećao je potrebu Božje pomoći, kad je već od ljudi nema.
U narodu je vjera o nerazorivosti Jeruzalema postala dogmom. Ljudi nisu mogli shvatiti da bi Sveti Grad mogao biti razoren i Davidova dinastija nestati.

1 Kor 15, 12-20:
Rekosmo malo prije da je Jeremiji najsličniji sv. Pavao. Jeremiji je Bog jedina nada života, dok za Pavla Krist je proljeće života. Kad Pavao govori o Kristovom uskrsnuću u Prvoj poslanici Korinćanima, onda govori o stožernoj istini koja ima presudnu važnost. S uskrsnućem stoji ili pada kršćanska vjera. Štoviše, uskrsnuće je stvarnost i to vrlo dobro utemeljena.

Većina onih koji su vidjeli uskrslog Gospodina još uvijek žive i svjedoče. Pavao ovo piše 25 godina nakon događaja Uskrsnuća.
Za Pavla je nerastavljivo Kristovo i naše uskrsnuće i idu zajedno. Ako se jedno prihvati, mora se prihvatiti i drugo, jer Kristovo uskrsnuće nije zasebno čudo i osobni doživljaj Kristov, nego početak sveobuhvatnog uskrišavanja svih ljudi.
Tko bi nijekao uskrsnuće ljudi, on niječe i uskrsnuće Kristovo. U tom slučaju grijesi i dalje ostaju, mrtvi su zauvijek propali, a živi koji se uzdaju u mrtvog Krista najbjedniji su ljudi na svijetu.
Za Pavla, čovjek izvan Krista živi i umire u grijehu.  Za njega je Krist proljeće života. Izvan njega vlada smrt. Čovječanstvo nije skupina pojedinaca, nego sudbinski povezana životna zajednica: nekad s Adamom, a sada s Kristom. Kako je smrt po Adamu postala općenita, tako će i život po Kristu postati općenit, jer su njih dvojica predstavnici ljudskog roda i nositelji njihove sudbine. Nužno je naglasiti da osim uskrsnuća na život postoji i uskrsnuće na osudu (Iv 5,19).

Lk 6, 20-26:
Evo kako to Isus u Lukinom evanđelju predstavlja. On, pred svojim apostolima, koje netom izabrao, i narodom između kojeg je izabrao apostole, u današnjem Evanđelju iznosi ‘načela blaženog života’.
U ‘nastupnoj besjedi’, Isus je izrekao ‘osam blaženstava’, koje još pojačava u kontrastu života kojem je „Jao…!“. Isus je dobro složio svoj nastupni govor po sadržaju i obliku prave „učiteljske službe“.

Govor je upućen svima koji su ga spremni slušati. Blaženi su životi otpočeli za mnoge nabrojane u ‘besjedi’ i za njih je Kraljevstvo Božje snaga budućnosti. Svaki Isusov učenik koji živi od njegove riječi već je blažen, pa makar je siromašan, nepovlašten, diskriminiran, socijalno ugrožen ili onaj koji bilo kako trpi.

A bogatašima je već ovdje lijepo i dobro, oni i ne očekuju veće dobro od onoga koje posjeduju. Oni od Boga ne očekuju spas jer ga vide u svemu što je ovdje i sad.

Takvima i ne pristaje drugo nego uzvik „Jao…!“. Nastavak ove ‘Besjede’ ne ostavlja prostora za manipulaciju izgovorenih Kristovih riječi, jer ih Isus zaključava s novim zakonom Ljubavi.

A on je temelj Kraljevstva Božjeg.

Župnik