Sedamnaesta nedjelja kroz godinu 2022-c

U prošloj nedjelji, otkrivali  smo u Riječi Božjoj, Abrahama: kao čovjeka vjere. Ove nedjelje otkrivamo Abrahama: kao čovjeka molitve.
Sve je iskazano u jednoj prekrasnoj priči.
U one dane: reče Gospodin: „Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak! Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam.“
I svi krenu prema Sodomi. Jedino je Abraham stajao pred Gospodinom i molio: „Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim?“ (Post 18)
U priči koja je iskazana kao molitva, Abrahamu nisu problem grešnici, nego pravednici.

On za njih moli.

Ali nažalost, molitva bi bila uslišana da je tamo bio barem jedan pravednik.

Ovdje se iščitavaju dvije poruke:

Abraham je čovjek uporne molitve.

I teška sudbina koja pogađa grešnike. Gradovi Sodoma i Gomora bivaju spaljeni.

U svom odnosu prema Bogu, Abraham je jedinstven, gotovo nezamjenjiv. U vijeke vjekova neće biti čovjeka takve vjere i molitve.
I dok Abraham kleči,

on gleda stvarnosti u oči,

gleda stvarnost svoga srca koje može moliti,

on gleda i stvarnost naroda svoga kraja.

Otkriva njihovu podvojenost.

Grijehom su se odvojili od zajednice, grijehom su se odvojili od Boga i izdali Savez s Bogom. Oni su promašili svoj cilj i svoje čovještvo.
Grijeh je uzeo silnoga maha.
Bog pomaže i Abrahamu i detaljno razotkriva njihovu krivnju i grijeh.

Zahvaljujući ovako detaljnom razgovoru, ljudski rod može stjecati bogato iskustvo.
U drugom čitanju koje  slušamo na današnju nedjelju, Sveti Pavao pomaže svojoj zajednici Kološanima otkriti:

da je Krist istinski pravednik.

On je kao posrednik između Boga i ljudi, poput nakane Abrahama, na sebe je uzeo grijeh ljudi.

I sada ono najvažnije: Pavao podsjeća što smo postali zahvaljujući Kristu.

Evo toga teksta:
„Milostivo nam je oprostio sve prijestupe…. i pribio ih na križ.“ (Kol 2)
A mi smo s grijehom bili mrtvi a sada uskrsli od mrtvih.
Krist je u ljudski rod unio veliku viziju Mira i Milosrđa.
Podario nam je Duha posinstva u kojem kličemo: „Aba! Oče!
Ovdje je govor o neophodnoj harmoniji svega stvorenoga.

To su vizije koje hrane našu dušu i naše srce.

To su vizije koje ohrabruju čovjeka i daju mu pouzdanje njegovom životnom putu.

Bez tih vizija, presušio bi izvor naših najdubljih pregnuća kojima svladavamo sve teškoće i boli, i čine život da nije isprazan, destruktivan i dosadan.

Te Kristove vizije čine da živimo svom puninom života.
Krasno o tome Krist, govori u današnjem Evanđelju, učeći svoje učenike divnoj molitvi „Očenaša“.
„Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!“ (Lk 11)
Ovom molitvom Krist nas vraća nama samima.

I to je nesvakidašnje i veličanstveno.

Obraćaš se Bogu kao Ocu.

Krist upozorava da se ljudske iluzije moraju ispariti i da doživljavamo svoj život kao život u Bogu, život s Bogom.

Bog već živi u nama. I to nas ne treba plašiti.
On traži slobodu života, jer je čovjek po tijelu stalno u napasti da mijenja mišljenje i stavove, a da toga nije ni svjestan.
On misli da je slobodan, ali je stalno nadražen porivima drugih.
Tako čovjek ostaje pod utjecajem mnogih, a da toga nije ni svjestan. Taj utjecaj često  gnijezdi snagu u nama, a da o njoj ništa ne znamo.

Što kad bi nas pitao naš otac: Sine odakle ti to?

A što kad bi nas pitao naš Nebeski Otac: Odakle ti to dijete drago?

To se pitanje ne može izbjeći, ako si čovjek molitve.
Molitva je razgovor s Bogom.
I što nam preostaje:

Razmotriti primjere današnjega Evanđelja, u kojima Krist pita: Što ako te dijete zamoli za komad kruha ili ribu, zar ćeš mu zmiju dati?

U našem obzorju života, vrlo je važno domoći se čistog obzorja života i sjesti u neki tihi kutak i posvetiti se sebi i djelovanju:  svojega duha, Duha Božjega, svoga srca i svojega razuma.
Jer na djelu je stalno strujanje misli, osjećaja i reakcija.
Ako promatramo sve to skupa: otkrit ćemo film našega života.
Slike će nam tada biti mnogo djelotvornije i življe.
A to je cilj uporne molitve kao osobnog razgovora s Bogom.

Župnik