Daytonski okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini održavan je od 1.do 21. studenog 1995. u zračonoj luci Wright-Petterson u Daytonu – SAD. Glavni sudionici u radu Konferencije bili su: Alija Izetbegović, Slobodan Milošević, dr. Franjo Tuđman i glavni američki pregovarači Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Sporazum je služebno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu,14.prosinca 1995.

U predvečerju dvadesete godišnjice Daytonskog sporazuma prilično se osjeća panika na političkoj sceni BiH, koja je kapitulirala i ogrezla u svojoj nemoći nadgraditi ono što čak i sami potpišu.

Tako je prošla rijeka mnogih političkih obećanja i sporazuma, ali onaj PRUDSKI SPORAZUM, najteže ostavlja traga koliko se svjesno ili nesvjesno želi ovoj BiH zapetljati i onako složen ustroj po Dajtonskom sporazumu.
Visokopozicionirani akteri, kao predstavnici triju naroda, svjesno ostavljaju svakom „sporazumu“ zatvorena vrata uz slavnu izjavu kako su spremni za novu rundu pregovora.

Pravi su to boksači bez rana, ali zato narodi krvare, a „ljevica“ u magli peca i na suhom.

Mudra Trojica dobro vide da predstavnici OHR-a i EU testirajući sve i svakog, sve i ništa, imaju različita stajališta o onome što im je Veliki Imperator skrojio. Neki se u tom odijelu osjećaju „komotno i luksuzno“, neki prave „principijelne saveze“, a neki i „neprincipijelne“ koji najčešće nisu prihvatljivi ni vlastitom narodu kojega najglasnije zastupaju.
Neki se dugo vremena skrivaju iza „svehrvatskog paravana“ po principu: ovdje su svi „dobri momci“.
Valjda je svima jasno da nova vremena idu, i nije se dobro naći u društvu pothlađeni prostora jer teško je baš predvidjeti koja snaga vatre stiže.
Ali, „ne lezi vraže“, međuvremeno su svi potpisnici Daytonskog sporazuma umrli ili su u zatvoru, pa je s povratkom Velikog Imperatora u BiH mnogima potkraj prošle godine postalo zima, te po nekom scenariju loži se vatra u ustanovama u kojima i sami rade. Znaju oni iz „iskustva“ da Veliki Imperator pravi strateške planove ne kraće od 15 godina, pa to nama za male prostore i male narode izgleda tromo, ali kad krene….
Čudna je zaista veljača u 2014, a tek 2015. kada budemo slavili dvadesetu obljetnicu: „šake od stol“.
Osjećaj panike nije se mogao sakriti kod onih koji su malo dulje razdoblje pravili opstrukcije.

Vidno je bilo kako je funkcioniralo i razdoblje pripreme za Daytonski sporazum.
Europa šumom a Amerika drumom.
Vidno je bilo odabiranje „džokera“ koji su morali u kratkom roku zapaliti „bijeli dim“.

A vidno je i u zadnje vrijme kako su procesi isti.

Izbori idu, ali ide i odabir „džokera“, ponajprije iz EU a onda iz BiH, Hrvatske, Srbije…

Evo što stvara paniku, a panika stvara vatru u glavi, jer nova vremena pripadaju novim ljudima.

A teško se stari ukotvljeni ljudi bez vatre mogu ugrijati.
Spas je narodima ovih prostora što Imperator neće sa svakim odlagati i zna gdje odlaže vatru, a kad je odloži ima moć kontrolirano pržiti pothlađene dijelove. Tada svi akteri iz EU, BiH, HR, SRB. imaju glavu, koja točno govori gdje su „repovi“.
Kako se rep obično odsijeca, jer narodi BiH ne mogu biti krivi, za pretpostavit je: gdje će tražiti krivce. A netko mora… Teška je to obljetnica u kojoj „svira glazba šake od stol“.
Do tada još malo razmislimo, ali ne panično… i bilo bi dobro unaprijed prepoznati parametre buduće funkcionlnije države BiH: bez promjene granica, bez odcjepljenja RS, bez centralizirane države, bez trećeg entiteta.
Da bolje razumijete stvari, što živimo već dvadeset godina i što bi trebalo mijenjati ili dograđivati, prilažem vam izvorno stanje.

 

Dijelovi sporazuma
Sporazum se sastoji od sljedećih dokumenata:

1. Aneks 1-A: Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja
2. Dodatak B Aneksu 1-A: Sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o statusu NATO-a i njegovog osoblja
3. Aneks 1-A: Sporazm između Republike Hrvatske i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o statusu NATO-a i njegovog osoblja
4. Aneks 1-A: Sporazum između Savezne Republike Jugoslavije i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o tranzitnim      aranžmanima za operaciju mirovnog plana
5. Aneks 1-B: Sporazum o regionalnoj stabilizaciji
6. Aneks 2: Sporazum o međuentitetskoj graničnoj      crti i povezanim pitanjima
7. Aneks 3: Sporazum o izborima
8. Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine (te Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini i Aneks II. Prijelazne odredbe s izjavama)
9. Aneks 5: Sporazm o arbitraži
10. Aneks 6: Sporazum o ljudskim pravima (te Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i  Hercegovini)
11. Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim  osobama
12. Aneks 8: Sporazum o komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika ^[1]
13. Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih poduzeća u Bosni i Hercegovini
14. Aneks 10: Sporazum o civilnoj provedbi mirovnog rješenja
15. Aneks 11: Sporazum o međunarodnim policijskim snagama
16. Sporazum o parafiranju Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
17. Završna izjava sudionika o mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini
18. Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine, zaključen u Daytonu 10. studenog 1995. godine
19. Aneks na Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine zaključen u Daytonu, – Dogovorena načela za prijelazni statut za grad Mostar
20. Sporazum o uspostavi zajedničkog vijeća o suradnji
21. Sporazum o početku povratka prognanih u gradove Jajce, Bugojno, Stolac i Travnik
22. Sporazum o povratku izbjeglica u područje Velike Kladuše i Cazina
23. Elementi dogovorenih principa za Sarajevo
24. Sporazum o odnosima strana

Teritorijalne promjene

Prije Daytonskog sporazuma, Srbi su kontrolirali oko 46% BiH (cca 23687 km²), Hrvati 25% (12937 km²) i Bošnjaci 28% (14506).

Nadzor teritorija u RS

• Oko 9% (cca 2120) od teritorija današnje RS bilo je pod nadzorom trupa Hrvata; općine Mrkonjić Grad (675 km²), Šipovo (510 km²), Ribnik (507 km² ), Petrovac (145km²), Istočni Drvar (66km²), Jezero (65km²), Kupres (RS) (89km²) i dio Banjalučke općine (na potezu oko Bočca oko 60 km²)
• Oko 1,5% (cca 350 km²) današnjih teritorija RS bilo je pod nadzorom trupa Bošnjaka; najviše na Ozrenu (općine Doboj i  Petrovo), kao i dijelovima zapadne bosne (Krupa, i dijelovi općina Novi i Oštra Luka)
• Ostatak teritorija (cca 22.000 km²) bio je pod nadzorom Srba

Nadzor teritorija u Federaciji BiH

• Oko 41% (cca 10720 km²) područja Federacije BiH bio je pod nadzorom Hrvata
• Oko 53% (cca 13960 km²) područja Federacije BiH bio je pod nadzorom Bošnjaka
• Ostatak (cca 1430 km²) bio je pod kontrolom Srba

U teritorijalnim zamjenama, ako se uzme u obzir vojna kontrola teritorija, došlo je do sljedećih izmjena:

Hrvati su dali najviše (4% teritorija BiH) vraćajući Srbima 9% današnje RS, kao i povlačeći se iz Unsko-sanske županije kao i općine Donji Vakuf (u Županiji Središnja Bosna) poslije potpisa. Maleno povećanje Posavske županije (Odžak i dijelovi Domaljevačke općine) nisu promijenili činjenicu da su nakon daytonskog sporazuma Hrvati kontrolirali samo 21% BiH (10640 km²), u usporedbi s više od 25% prije Daytona. Kao i da je Posavina, gdje su Hrvati značajan udio stanovništva većim dijelom ostalo izvan hrvatskog nadzora.

Srbi su dobili veliki dio planinskog teritorija koji su prije nadzirali i to 4% teritorija BiH od Hrvata i malene iznose od Bošnjaka (planina Ozren), ali su bili prisiljeni prepustiti Sarajevo (uz iznimku prigradski naselja južno od grada) i neke bitne točke na istoku Bosne i Hercegovine. Sve u svemu, mijenjanjem kvalitete za kvantitet, srpski je postotak narastao do 49% (48 ako isključimo Brčko Distrikt, 24526 km²) od 46 i nešto % prije Daytona.

Bošnjaci dobili su najviše. Mirovni sporazum im je dao skoro cijelo Sarajevo, kao i neke bitne položaje u istočnoj Bosni i Hercegovini (npr. goraždanski koridor) dok su napustili tek nekoliko položaja na planini Ozren i u zapadnoj Bosni. Njihov postotak se povećao od 28% prije Daytona do 30% te su uvelike poboljšali kvalitetu dobivene zemlje.

Veliki dijelovi teritorija prije rata naseljenog Bošnjacima (i Hrvatima) ostali su pod kontrolom Srba, a Srbi su izgubili etnički kompaktno, ali slabo naseljeno područje zapadne Bosne uz Hrvatsku granicu, te još neke etnički srpske teritorije.

Po županijama

Hercegbosanska županija

Bila je gotovo u potpunosti pod kontrolom Hrvata (4924 km²)

• Bošnjaci su kontrolirali neke točke istočno od Kupresa (cca 10 km² ili manje)

Unsko-sanska županija

Bila je gotovo u potpunosti pod kontrolom Bošnjaka (3925 km²)

• Hrvati su kontrolirali neke važne planinske prijelaze na južnim dijelovima općina Bosanski Petrovac i Bihać (cca 200 km²)

Zapadnohercegovačka županija

Bila je u potpunosti pod kontrolom Hrvata (1362 km²)

Hercegovačko-neretvanska županija

Bila je podijeljena, više od polovice je bilo pod kontrolom Hrvata (cca 2530 km², su držali skoro sve općine osim dijelova Konjica, Jablanice i Mostara)

• Sjeverni i središnji dijelovi bili su pod  kontrolom Bošnjaka (cca 1660 km², dijelovi Jablanice, veći dio Konjica i      sjever i istok Mostara)
• Istočne planine bile su pod kontrolom Srba (cca 210 km², dijelovi općina Konjic i Mostar)

Županija Središnja Bosna

Bila je podijeljena, malo više od 1/3 je bilo pod kontrolom Hrvata (cca 1100 km², BiH Hrvati su držali barem dijelove svake od općina osim Bugojna)

• ostatak je bio pod kontrolom Bošnjaka (cca 2090 km², BiH Bošnjaci su držali barem dijelove svih općina osim Dobretića)

Zeničko-dobojska županija

Bila je većinom pod kontrolom Bošnjaka (cca 2840 km²)

• Male enklave poput Žepča, Usore i Daštanskog bile  su pod kontrolom Hrvata (cca 400 km²)
• Istočne su planine bile pod kontrolom Srba (cca 100km², pretežno u općinama Olovo, Vareš, Visoko i Breza)

Tuzlanska županija

Bila je većinom pod kontrolom Bošnjaka (cca 2540 km²)

• Neka sela u gradačačkoj općini bila su pod  kontrolom Hrvata (cca 5 km²)
• Neka sela u općina Doboj i Gračanica bila su pod  kontrolom Srba (cca 100km²)

Posavska županija

Bila je većinom pod kontrolom Hrvata(cca 200 km², općina Orašje i dio Domaljevca)

• Bosanski su Srbi kontrolirali Odžak i dijelove  domaljevačke općine (cca 120km²)

Bosansko-podrinjska županija

Bio je većinom pod kontrolom Bošnjaka (cca 400km²)

• Srbi su kontrolirali područja koridora za Sarajevo (cca 100km²)

Sarajevska županija

Bio je većinom pod kontrolom Srba(cca 800 km²)

• Bošnjaci su kontrolirali područja južnih predgrađa i veći dio samog grada (cca 480 km²)

Distrikt Brčko

bio je podijeljen;

• Bošnjaci su kontrolirali većinu južnih područja (cca 200km²)
• Srbi su kontrolirali sjeverna područja (cca 190 km²)
• Dok su Hrvati kontrolirali ostatak, dio blizu općine Orašje kao i dvije enklave u južnim dijelovima općine      (cca 100 km²)