Osma nedjelja kroz godinu 2022.-c

Dragi vjernici, (Sir 27, 4-7) zemlja se obrađuje ralicom i motikom, kamen i drvo klesarskim i stolarskim dlijetom, glina lončarskim prstima, a čovjek ljudskim i Božjim govorom, ljudskim i Božjim riječima.
           Dobro kaže u današnjem čitanju stari, vremešni Ben Sirah u svojoj učiteljskoj školi: „Kad se sito trese, mekinje ostaju: tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu.“                             
           Možemo se prisjetiti sluškinje na dvoru Velikog svećenika, dok proziva Petra, kaže: „I ti si jedan od Isusovih učenika?“ Petar je odgovorio: „Ma ne, nisam!“ A, sluškinja će Petru: „Jesi, jesi, govor te tvoj izdaje.“
           I naš narod ima jednu, dosta vremešnu izreku: ‘Ljudi se za riječ vežu, a volovi za rogove’.
           Ali, pogledajmo, nije Sirah stao samo na jednoj, ima on i drugu: „Lončareve posude peć iskušava, a čovjeka njegov govor.“
           Nadalje: „Obradu voćke očituje njezin plod, a riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje.“
           Sirah se poslužio primjerima lončara i seljaka da bi zaključio nešto o snazi ljudske riječi. Žarište je opet na učitelju i roditelju, jer svi nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu, riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje, govor je uvijek kušnja ljudi.
          Mi kršćani, naša nedjeljna čitanja završavamo riječima: ‘Riječ Gospodnja’. Vrlo često, dobro pazimo što to Bog govori.
           Nigdje čovjeku nije potrebna ‘vaga’ i ‘sito’ kao u njegovu govoru, njegovu prosuđivanju, u njegovim osudama, prijekorima…

Valja nam odvagnuti dok govorimo, paše li ozbiljna riječ ili riječ humora, cinična riječ ili sarkastična riječ. Riječ uvijek o nama govori puno, govori o našem identitetu. Kad se sito trese, mekinje ostaju, a brašno ode u kruh, pa ćemo za dobrog čovjeka reći: Dobar je ko’ kruh. Tako su za Isusa govorili: hodajući ovom zemljom, sve je dobro činio i sve je dobro govorio. Milina njegovih riječi osvajala je mnoštvo.

Lk 6, 39-42: Evo sad i Isusovih riječi! Nije samo Sirah morao dokazivati svoj odgojno učiteljski identitet, nego je i Isus to činio u više prispodoba, pa tako i danas u prispodobi „slijepog vođe“.

Njegovo pitanje: „Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.“
Poruka je jasna, učenik treba imati „vođu koji vidi“, koji je sam išao putem što ga drugima pokazuje. Drugim riječima zna što govori.
Da je Isus taj vođa, jasno je iz sljedećih riječi: učenik nije nad svojim učiteljem. Kasnije će apostoli u svojim propovijedima iskoristiti ovo kao potvrdu: Isus je „voditelj u život“. U daljnjem tekstu, Isus utvrđuje odnose među učenicima kojima je Učitelj.
Iz prethodnog dijela svoga nastupnog govora Isus i ovaj put ravna odnose u zajednici po mjerilu zapovijedi ljubavi. U ljubavi nema nadmoći nad drugima. Svi imaju istu zadaću slušati i služiti Radosnoj riječi.
To je kasnije, Pavao dobro shvatio i proveo u djelo. Pavao bi se mogao mnogim vrlinama podičiti, ali ne, on sve svoje uspjehe vidi kao uspjeh svoga Uskrslog Gospodina, koji mu je nadahnućem usadio Božju riječ za program njegova učiteljskog djelovanja.
               1 Kor 15, 54-58: Pavao je dobro poučen Božjom riječi, te snažno prvim kršćanskim zajednicama poručuje: ne vide se odmah dobre ili loše strane napora u odgoju i poučavanju. Uz Sirahovu i evanđeosku poruku, kako stablu treba dati vremena da plod dozrije i dozrijeva,  Pavao još dodaje, da za prave ocjene, moramo čekati do vječnosti za puno očitovanje dobrog uroda.
Tako su ustrajnost savjeta i odgovornost riječi, glavne teme današnje nedjelje, što je u biti kostur jednog ljudskog karaktera.
Naš narod kaže: Gdje si bio kad se kolac oštrio? A Pavao kaže „Gdje je smrti, pobjeda tvoja? Gdje je smrti, žalac tvoj? Žalac smrti je grijeh…“ Smrt je plaća za grijeh. Drugim riječima, gdje si sada stari neprijatelju draga smrti, i gdje ste vi bili dok smo mi svjedoci gledali bitku Isusovu na Kalvariji i proslavljenog Uskrslog Krista gospodara života i smrti.
Pobjedu nad smrću, najvećeg čovjekovog neprijatelja, donosi Uskrsli Krist.
U Kristu je smrt izgubila svoju moć, žalac joj je iščupan, smrt je pobijeđena.
Od sada blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu. Neka otpočinu od svojih napora oni, koje prate njihova dobra djela i njihova dobra riječ.
Uz ovakav pobjednički hvalospjev, Pavao poručuje: „Braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem, znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.“
         I napokon, svi ćemo se preobraziti i biti ogrnuti neprolaznim i besmrtnim, jer nam je Bog dao pobjedu po Isusu Kristu Gospodinu našemu.

Župnik