Deveta nedjelja kroz godinu  2024.- b

U Knjizi Ponovljenog zakona, krasno je još jednom istaknuto Božje prijateljstvo u Božjem zakonu.

Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji, ti, i tvoj sluga, i tvoj vol, i tvoj magarac.

Drugim riječima, daj jedan dan duši svojoj slobodu za Stvoritelja svoga, daj slobodu svojim ukućanima, daj slobodu i svojoj životinji, volu, magarcu i konju, i to su Božja stvorenja.

Sam Bog se bori za čovjeka, a čovjek kaže: ne, ti si ‘moj rob’ i u Dan Gospodnji.
Imaš raditi za mene zemaljskog boga i tvoga gospodara.
Kakvo ropstvo…?
A Isus, i svi apostoli, i tisuće kršćana umiru mučeničkom smrću za slobodu.
Kakvo nadahnuće Božjim milosrđem?
Sjeti se da si i ti bio rob, i netko te na Križu otkupio, netko te iz ropstva grijeha otkupio i oslobodio.

A sada mu ti daješ korpu.

Kako to?

Tko si ti, i kakav si to čovjek?

Kakav si ti čovjek da na milosrđe vraćaš korpom i kažeš, ne, ti nisi moj Stvoritelj i Otkupitelj, i Gospodin?!

To sam ja, koji ti dajem šup kartu i radim što hoću.

 

Zakon Božji je uvijek izraz Božje volje očitovane u zapovijedima.

Ta Božja volja odgovara redu stvaranja i onomu što je za čovjeka dobro.

Bilo u odnosima između čovjeka i Boga, bilo u odnosima između čovjeka i čovjeka.

Božje zapovijedi su izraz prijateljstva, one su opipljiv znak da smo dostojni Božjega prijateljstva i da Bogu svjedočimo svoju ljubav.
Grijeh je uvijek odbijanje ljubavi.

Nažalost, sukobi su zbog Dana Gospodnjeg jednako top tema već 3.700 godina. Od Mojsija do naših dana.

A Gospodin zna da su čovjeku potrebni blagdani, u kojima osim što slavi svoga Stvoritelja u zajednici vjernika, on ostavlja svakodnevne brige i posvećuje se obitelji i potrebnom odmoru za dušu i tijelo.

U Dan Gospodnji, Sveta Misa je središte kršćanskog života, bez nje ništa ne bi imalo smisla.

Sve bi bilo poput tijela bez duše, poput leša.

Ne to ne smije biti.

Posavina je bila i ostala katolička zemlja i s katoličkim duhom.

Doista, nedjelja je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu.
Zar treba iznova ponavljati da je svaka nedjelja Mali uskrs.
To je dan Kristova uskrsnuća.

Lijep je osjećaj da su se naša braća u Kristu, kako pišu Djela apsotolska i poslanice svetoga Pavla, okupljala nedjeljom, lomila kruh i molila, što se održalo do naših dana.

Euharistiji – da, Euharistija, živi Isus, u prilikama kruha i vina je tu.

Stoga Dan Gospodnji to je naš dan, dan moje kršćanske zajednice.
Ako petak znači nešto Muslimanu, ako subota znači nešto Židovu, pitam se:
Što nedjelja znači meni kršćaninu?

Po čemu sam ja ustvari praktični kršćanin?

Po čemu se Posavina prepoznaje da je Katolička.

Možda po dobroj pšenici?

Po dobroj kapiji?

Po velikom dvorcu?

Što je pravi identitet nas vjernika katolika u Posavini?

Ja ga tražim, i još uvijek tražim, ali ga teško nalazim.
Ako nalazim, to je samo u tragovima.

Vidimo li mi se zaista takvima kavi jesmo.

Kome ustvari mi posvećujemo Dan Gospodnji i budućnost ove djece koja danas stoje pred nama.

Ovdje je zaista riječ o odmoru posvećenom vjeri i Bogu.

Ne zaboravimo, nedjeljni odmor sadrži moralnu i vjersku dimenziju štovanja Boga.
I to kršćanin mora imati uvjek na umu.

Pokažimo vjernički katolički put ovoj djeci, koja u naše oči gledaju.
Znajmo, nikada djeca nisu kriva, uvijek je odgovornost na roditeljima, odgojiteljima i nama starijima.

A čiji smo mi ako nismo Božji?
A čija će biti ova djeca ako mi nismo Božji?

Župnik