Hrvati su odžačkog kraja bili teško kažnjeni u komunističko vrijeme. Ne samo što su poubijani zbog svoga domoljublja, nego su seljaka ostavili bez industrijskog i poljoprivredno prerađivačkog razvoja.

I to još nije najgore, nego su ga neprestano tlačili, dok krvavih žuljeva obrađuje zemlju, s teškim porezima i raznim nametima. A k tome ga neprestano predstavljali kao opasnog „kulaka“ za tadašnji društveni poredak.

Teški život posljeratne MAJKE UDOVICEs mnogobrojnom djecom proizvodio je pšenicu a morao jesti „kukuruzu“. A često i kukuruze nije bilo dovoljno. Njeno blago „bijeli kruh“ s „nacionaliziranih velikih posavskih kompleksa“ hranilo je radničku klasu u susjednim gradovima, koja je bila ponos socijalističkog društvenog uređenja. Nakon neuspjele „Rankovićeve reforme“ i Titovog otvaranja granica prema Zapadu od 1966. Sunce je za odžažkog seljaka počelo izlaziti na „zapadnoj hemisferi“.

I tako je među prvim „gastarbajterima“ upravo odžački „seljak“.
Jer drugog puta za njega nije bilo.

 

 

Prema službenim podacima iz 1991. iz odžačkog kraja na privremenom radu u inozemstvu radi 12.440 radnika. Tada je na području općine Odžak bilo 16.338 Hrvata.
A onda je došao rat, RAT u kojem je tom istom negdašnjem seljaku, a u predratno vrijeme „gastarbajteru“ sve opljačkano i spaljeno.

S društvenim promjenama svi su se nadali boljem, to bolje opet koči „praktični mentalni komunizam“. Svi mogući pokušaji naših „gastarbajtera“ i njihovih prijatelja sa Zapada da se otvore firme, ostaju samo pokušaji. U prostoru vlada „praktični komunizam“ u kojem ne smije biti „kulaka“ koji bi bili jači materijalno od političara, pa se traže razni „iza leđa nameti“. Opet onaj stari mentalni sklop, „kulak“ može biti samo onaj koji predvodi narod, a njega vode u većni stari komunisti. Ako se tome pridoda i izvoz EURA kroz uslužno-trgovačke djelatnosti i sadašnji seljak mora trbuhom za kruhom u BIJELI SVIJET.

A lijepo to reče jedan muslimanski intelektualac: Hrvati svoje Eure izvoze, a svoju djecu šalju u „bijeli svijet“, jer za njih ovdje hrvatskih praktični komunistički domoljubi ne osiguraše posao. Tržište rada za hrvatsku djecu i ne postoji.
Ali najteža je situacija za „treću životnu dob“.

Ona živi raspeto između svoje djece i svoga ognjišta. I sve je dobro dok se gibaju, puni su radnog elana da svojoj djeci usčuvaju ognjište i uređuju prostor. Na to su veoma ponosni jer ih ljubav za svoj „grunt“ i svoje ognjište, životno veže.

Za takvu „dušu“ teško raspeće počinje kada noge i ruke izdaju, pa moraju ostaviti i svoj „grunt“ i svoje ognjište, te zemaljski život moraju skončati negdje u „prihvatilištu za stare i nemoćne osobe“. Ali nisu samo oni raspeti između djece koja rade daleko u „bijelom svijetu“ i svoga ognjišta, nego su raspeta i njihova djeca između roditelja koji kući nije.

Niti jedna nacija na svijetu, niti i jedan prostor u bližem okruženju nema toliko viška stambenih jedinica, a treću svoju životnu dob mora provesti u skučenom tuđem prostoru, u kojem se soba dijeli s drugima, a kod kuće BIJELI DVORI zjape prazni.

I sad se pitate: tko li ovdje sagriješi?

Trebaju li promjene?

Za promjenom vapiš, vapi i glas tvoga roditelja, ali ne zaboravi i sam ćeš brzo biti „raspet u trećoj životnoj dobi“.