Heb 10,1-10: Kako idemo kraju u čitanju Poslanice Hebrejima sve više shvaćamo kako je njen nauk uzvišen i dubok. Tekst poslanice u velikom dijelu sažima teologiju Staroga zavjeta, primjenjujući je uvjerljivo i neopozivo na Krista. Jednostavno rečeno: „Takav nam veliki svećenik i bijaše potreban – svet, nedužan, neokaljan, odijeljen o grešnika i uzvišeniji od nebesa …“   Pisac poslanice Hebrejima u desetom poglavlju ima nakanu istaknuti uzvišenost Kristove žrtve nad žrtvama staroga zavjeta. Koliko god Poslanica Hebrejima ostavlja utisak uzvišenosti  i impresivnosti, ona  s velikim oduševljenjem ima samo jedan cilj, a to je poštovanje prema Kristu i njegovoj žrtvi u kojoj Krist sam predaje svoje tijelo. On jedini može čovjeka učiniti savršenima, a to ovdje ima značenje opravdanosti. Za pisca Kristova je žrtva jedina i explicitna istina kako su starozavjetne žrtve u sebi nemoćne i samo su posvećivale želju za novozavjetnom Kristovom žrtvom koja ima snagu odnijeti grijehe svijeta. Sin je Božji još u krilu Očevu tražio tijelo da bi u svemu mogao biti sličan ljudima osim u grijehu. A to je je bilo neophodno za njegovu velikosvećeničku službu. I ovdje je neophodno istaknuti kako svakodnevna sv. Misa nije ponavljanje Kristove žrtve, nego njezino posadašnjenje. Ona uvijek ostaje samo jedna.

Mk 3, 31-35: Počnimo s Isusovim riječima, koje su i tvrdnja i odgovor: „Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“ Isus otvara vrata Jeruzalema svima onima  koji žele vršiti volju Božju. Poput starozavjetne objedinjene obitelji za kralja Davida, tako Isus gleda na novu Božju obitelj koja se rađa, a to je Crkva. Vjernost i odanost volji Božjoj, određuje status „duhovne braće po Kristu u Gospodinu“. Ovdje valja istaknuti, da ono što stvara Isusovu obitelj nije krvno srodstvo, nego savršeno ispunjena Božja volja. To čini ljude srodnim u Božjem kraljevstvu. Ni Marijina slava nije u tom što je po krvi Isusova majka, nego što je slušala Božju riječ i svjesno vršila. Dakle, člana nove zajednice ne određuje privilegiji po rođenju, niti po položaju, još manje po talentima ili financijskim mogućnostima, nego određuje svjesno i odgovorno djelovanje u krugu nove obitelji – Crkve. Ona je božanska ustanova – zajednica kao i ona naša naravna obitelj iz koje smo potekli. Tako Isus spaja zemaljsko s nebeskim.