Svečanim Svetim Misnim slavljem 29.6.2018. naša Župna zajednica proslavljila je svoje zaštitnike sv. Petra i Pavla. Uz asistenciju svećenika i zajednicom vjernika, te oba Župna zbora, Bogoslužje je predvodio prof teol. Hrvoje Kalem, čiju propovijed donosimo u cijelosti.

Sveti Petar i Pavao (Dj 12, 1-11; Ps 34, 2-9; 2Tim 4, 6-18; Mt 16, 13-19)
U današnjem prvom čitanju susrećemo sv. Petra u zatvoru i zgodu kako ga anđeo čudesno oslobađa iz zatvora. Sveti Petar je vrlo kompleksan lik. Mogli bi u njemu pronaći barem dva karaktera, ako ne i više: od mlakonje i onoga koji se brine samo za sebe do onoga koji u apostolsko vrijeme, nakon Isusove smrti u Crkvi podnosi mučeništvo i stoji kao stijeg prvaka apostolskih.

U Petru se dogodila ogromna promjena: Petar je došao od toga da je imao lažnu sliku o sebi i o stvarnosti koja ga okružuje do onoga koji kaže Gospodinu: operi me Gospodine, ali ne samo noge, nego cijeloga. To da je Petar imao lažnu sliku o sebi pokazuju barem tri događaja:

1) prvi je događaj Preobraženja kada je Petar htio ostati u tom sjaju i blještavilu, a zaboravio je da mu tamo još nije mjesto, da nije pripravan, da nije dorastao, da nije preobražen;

2) također je Petar imao lažnu sliku o sebi kada je počeo tonuti na moru, odnosno kada se oslonio samo na sebe i na svoje snage i kada je mislio da je moćan i jak bez Boga – počinje tonuti u more (u more svojih grijeha, svoje oholosti, svoga lažnoga ja);

3) treći primjer koji ukazuje na to da je Petar imao lažnu sliku o sebi je onaj u kojemu je počeo Isusa odvraćati od križa. Vjerojatno je tada Petar kao i svi Židovi onoga vremena mislio kako Isus, kao Mesija, treba doći s oružjem i osloboditi Izraelski narod od Rimljana. Tada Petar pokazuje zapravo da ne poznaje samoga sebe, da nije ušao u svoju nutrinu i sagledao jedinu stvar koja je važna svakom pobožnom Židovu, a to je vječno, a ne privremeno spasenje. On je u toj lažnoj slici o samome sebi i stvarnosti koja ga je okruživala mislio samo na privremeno oslobođenje za koje ne treba križ, a ne na preobrazbu i promjenu koja mora doći po muci i križu.

No, ono što je odlučujuće kod sv. Petra je to da nije ostao na ovoj lažnoj i površnoj slici o samome sebi. Ušao je u sebe! Dopustio je Gospodinu da ga opere, dopustio je Gospodinu da mu pomogne skinuti masku sa sebe, da odbaci lažnu sliku o sebi i da prihvati sebe onakvoga kakav jest: mlak, slab i nevjeran, jer je znao da samo suočavajući se sa samim sobom i svojim lažnim slikama može onda i Gospodinu dopustiti da ga preobrazi, da ga promijeni, da ga utješi i zavoli. Dok se god Petar nije suočio sa samim sobom i lažnom slikom o sebi, Petar je barem nominalno volio Gospodina i to mu nije bilo teško, ali mu je daleko teže bilo dopustiti da bude voljen od Gospodina, dopustiti da bude dodirnut vječnom ljubavlju. Petru je, zbog njegove lažne slike o sebi, bilo neizmjerno teško dati se dotaknuti od Gospodina i to iznutra, tamo gdje se sve događa, tamo gdje najviše boli i tamo odakle se ne može pobjeći, tamo gdje smo stjerani u kut.

Onoga trenutka kada je Petar dopustio da ga Gospodin dotakne, kada je dopustio Gospodinu da ga zavoli i da ga ljubi, pojavio se posve novi Petar: neustrašiv, jak, hrabar, odvažan: Petar koji je Isusa odgovarao od križa sada sam ide na križ, Petar kojemu je nedostajalo vjere, pa je počeo tonuti u moru, sada pun vjere i u sili i snazi Kristovoj liječi bolesne i uskrisava mrtve; Petar koji je htio biti gdje je sjaj i blještavilo ide u prljavu tamnicu i zatvor. Kada je dopustio da ga Gospodin voli i da ga Gospodin dotakne Petar čini čuda, ozdravlja, uskrisava mrtve, vodi glavnu riječ. Takav Petar se posve izručio Isusu te u njegovoj sili i snazi čini sve ono što čini.

Kakva promjena! Za razliku od Jude koji je proplakao zbog svojih grijeha i propusta kao i Petar, ali Juda nije dopustio Gospodinu da ga ljubi i da ga dotakne. Juda je bio uz Gospodina, ali nikada nije dao Gospodinu da ga dotakne. Draža mu je bila njegova volja i sloboda, negoli Gospodinova milost i ljubav. Braćo i sestre, nemojmo mi biti poput Jude: biti pored Gospodina, dolaziti na svetu misu i primati sakramente, slušati Božju riječ, a ne dati se dotaknuti Gospodinom, ne dati se dotaknuti tim sakramentima u kojima je prisutan sam Gospodin i tom Božjom riječju u kojoj je prisutan sam Bog. To bi za nas bilo pogubno. Biti svake nedjelje na svetoj misi i udarati se u prsa kako smo vjernici katolici, a da se to ne vidi u našem svakodnevnom životu, nije ništa drugo nego licemjerje i Judin način stajanja uz Gospodina.

U skladu s današnjim psalmom Petar može reći: Tražio sam Gospodina i one me usliša, izbavi me od straha svakoga. Mi se bojimo tražiti Gospodina, često se ne želimo suočiti s Gospodinom, bojimo se kao i Petar biti dotaknuti Bogom; ponekad se bojimo toga da nas Bog ljubi, možda zato jer nismo upoznali ljubav! Možda se bojimo predati Bogu svoj život, svoja nadanja, ali to je, braćo i sestre pogubno za nas, jer Bog nam na kraju ostaju: ako odemo u podzemlje i ondje bi nas njegova ruka našla, gdje god se sakrijemo Bog nas pronalazi. On je na početku i na kraju našega puta. Naš život na zemlji, slavljenje euharistije i drugih sakramenata je način navikavanja na Božju prisutnost, odnosno živimo život ne kao da Boga nema, nego s uvjerenjem da je Bog među nama. Po primanju svetih sakramenata, po slušanju Božje Riječi, po molitvi i dobrim djelima mi se približavamo zajedništvu s Bogom koje će svoju puninu doseći kad Boga budemo gledali licem u lice. Slušajući Božju Riječ i živeći po njoj neće nam Bog na kraju našega života biti stranac. Ovdje se navikavamo na Boga, na život s Bogom i po Božjoj volji kako bismo jednoga dana prepoznali Boga onakvim kakav jest. Ako sada živimo po Evanđelju, onda se nećemo iznenaditi i preplašiti kada Boga pogledamo u lice i nećemo se, gledajući ga upitati tko je sad to!? Kada dođe posljednji sud, kako ćemo se u svojoj slobodi odlučiti za Boga ako cijeloga svoga života nismo dopustili Bogu da nas dotakne, kad ga cijeloga svoga života nismo okusili, osjetili, vidjeli i kušali jer su naša duhovna osjetila i naše srce bili posve začahureni za Boga. Kako ćemo se odlučiti, odnosno izručiti Bogu u svojoj slobodi, ako sada ovdje na zemlji ne želimo Bogu dati dio sebe, dio svoga vremena i svoga života. Zbog toga, braćo i sestre, zbog naše konačne odluke za Boga i zbog našeg konačnog odgovora Bogu – prije nego što zaključamo šifru naših odgovora – ovdje na zemlji se po sakramentima, po Božjoj riječi i slijedeći Isusov stil i primjer života – navikavamo na Boga kojemu idemo u susret, a koji nas pretječe svojom milošću. Ovdje na zemlji se odigrava drama naše odluke za Boga ili bez Boga. Ovdje se događa drama dviju sloboda: naše i Božje, ovdje počinje naša odluka za Boga ili bez Boga. Ne može se sve svesti samo na sudnji dan kao da prije toga nismo postojali, bili dobri ili zli, jer bi to značilo da nam Bog oduzima našu povijesti i ruši naš identitet. Zato, možemo reći svaki dan nam je sudnje dan, jer se svaki dan iznova moramo odlučiti graditi svoj život ili s Bogom ili bez Boga. Ne zaboravimo da griješimo kada gradimo s kim ne trebamo graditi i kada ljubav tražimo na krivim mjestima.

Kako je bilo sa svetim Petrom koji se ipak dao dotaknuti Gospodinom, jednako je i sa svetim Pavlom. Nakon susreta s Gospodinom imamo posve novog Pavla. To se očituje čak i u promijeni imena: od Savao u Pavao. U njegovu primjeru najbolje vidimo što čini istinski susret s Gospodinom, vidimo kako taj susret s Gospodinom mijenja, preobražava, čisti, ozdravlja iznutra, daje moć, snagu i neustrašivost.

Prije susreta s Gospodinom Pavao je bio progonitelj kršćana, bio je prisutan kada su kamenovali sv. Stjepana. Nakon susreta s Gospodinom otvaraju mu se oči srca, oči vjere kojima sada gleda, sudi, prosuđuje cijelu stvarnost i na temelju tih očiju vjere donosi zaključke. Nakon susreta s Gospodinom njegov život dobiva smisao, tako da i sam Pavao kao mudrac na kraju svoga života može reći: dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Pavlov boj je boj vjere, boj koji ga je vodio Gospodinu i boj kojim se Pavao borio za Gospodina da ostane u njegovoj ljubavi i u njegovoj blizini, te je uvjeren u vijenac koji mu je Gospodin pripravio kao i svima onima koji su se dopustili zahvatiti Gospodinom.

Kao u Petrovu, tako i u Pavlovu slučaju u temelju svega stoji vjera i to ona vjera u Gospodina koji ga je krijepio da naviješta evanđelje, vjera u Gospodina koji ga je izbavio od najvećega grijeha – da se ogriješi o samoga Boga. Upravo zato što je upoznao Gospodina i što je njime dotaknut, Pavao može biti uvjeren da će ga Gospodin Bog izbaviti od svakoga zla i konačno spasiti.

Na koncu, što mi možemo naučiti od sv. Petra i sv. Pavla? Prije svega možemo naučiti iz njihova primjera kako se ne treba bojati promjena u svome životu, baš onda kada smo slabi i grešni, jer tada nam promjena najviše i treba. Ako smo spremni na tu promjenu i ako idemo putem te promjene onda s pravom možemo reći zajedno sa sv. Pavlom: kada sam slab onda sam jak. Jak sam jer se dižem iz svoje slabosti, jak sam jer želim gledati drugim očima, jak sam jer ne želim ostati u svojoj slabosti i u stanju koje me udaljava od Gospodina i čini nesretnim. Od sv. Petra i sv. Pavla možemo naučiti kako se dati zahvatiti Gospodinom, kako se pustiti njemu da nas vodi kamo on hoće. Sv. Petar i sv. Pavao su prošli kroz mnoge nevolje, ali ono što su zadobili nemjerljivo je i nije ništa u odnosu na te nedaće kroz koje su prošli.

Zapitajmo se, imamo li odvažnosti promijeniti svoj život, uzeti svoj život iz tuđih ruku u svoje ruke i staviti ga u Gospodinove, jer njemu pripada sve: naš život i naše odluke, ili možda samo jadikujemo nad svojim životom i krivimo neku apstraktnu silu za sve nesreće u našem životu, a da ni sami nismo prstom makli u svome duhovnom životu.

Neka nam odvažni primjer ove dvojice svetaca, apostola, mučenika i uzora bude poticaj da i mi izađemo iz svojih začaranih krugova, iz svojih guba, iz svojih krvarenja, iz svojih strahova i stranputica te na kraju svoje životne dionice otvorena srca možemo reći: dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.     Amen.