Isus nije došao boriti se protiv ljudi, nego protiv Sotone (Sveti Lovro )

2 Kor 9,6-11: Pavao, zaista ne krije radost zbog novonastalih toplih odnosa između njega kao apostola i osnivača kršćanskih zajednica, te Korinćana koji su nadišli unutarnje i vanjske razmirice. U cijelom devetom poglavlju, Pavao želi podići svijest odgovornosti za jedinstvo svih kršćana u duhovnom i materijalnom bogatstvu. Tako bogatiji trebaju uvijek pomagati one siromašnije. Njegovo je pravilo: što tko više daje, više će i primiti. Svako darivanje više obogaćuje onog koji daje nego onoga koji prima. Ako Korinćani budu obilato dali milostinju, Bog će to njihovo „sjeme“ učiniti obilatijim. Pavao je osjetljiv na socijalno pitanje u kršćanskim zajednicama i često potiče da oni koji imaju suviška, pomognu onima koji imaju malo, tako da svi budu zbrinuti. Ovo Pavlovo pravilo vrlo često spominje sadašnji Papa Franjo, što ustvari i jest izvorni kršćanski duh. Nažalost, u današnjem svijetu koji je opterećen mnogim različitim političkim, gospodarskih i nacionalnim interesima, ovo pravilo teško zaživljava. Ako spojimo ono o čemu Isus govori u današnjem Evanđelju s Pavlovim djelovanjem, vidjet ćemo da Pavao samo slijedi Kristova evanđeoska načela.

**********

Iv 12, 24-26: Današnje evanđelje nosi u sebi prigodne poruke o spomendanu rimskog mučenika sv. Lovre, đakona. „Isus kaže: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.“ Zaista bili su to posljednji dani za Isusa Krista. Isus idući prema Jeruzalemu, s nakanom slavlja Pashe, čini ono što će učiniti uskoro na svom tijelu: uskrisuje Lazara. Nakon takvog čuda u blizini Jeruzalema, narod grne da vidi Isusa. To će preliti čašu njegovim protivnicima. Veliko vijeće, vijeća protiv Isusa. Kajfine riječi djeluju kao iskra u barutu. On se ravna načelom: Svrha posvećuje sredstvo. Isusa, prema tome, treba ubiti da se spasi narod. Tako Kajfa protiv svoje volje postaje prorok. Isus, zaista i jest Spasitelj naroda. Ali, ne samo sad, nego mnogo puta ranije, Bog se služi ljudima da ostvari svoj najveličanstveniji plan. Isus zaista treba umrijeti da bi mi živjeli. Smrtna presuda je već pala. Isusova borba za Jeruzalem svršava. Čini se da je Isus izgubio bitku. Ali nije. Izgubili su stanovnici Jeruzalema jer su Isusa odbili. Njihova je sudbina zapečaćena. Jeruzalem će biti 70 g. potpuno razoren, a narod do 1948. g. postati dijaspora diljem svijeta.
Ipak, vratimo se slici koju Isus tom zgodom priča dok predstavlja snagu pšeničnog zrna, koje mora umrijeti da bi rodilo stostruko, ako li ne ostaje samo, ono umire i nestaje zauvijek. Njime je snažno označena potreba i vrijednost Isusove smrti i uskrsnuća. Smrt mu pruža mogućnost da do kraja razvije svoju spasiteljsku snagu. Ona otklanja sva ograničenja Isusovu djelovanju koje tek u uskrsnuću dolazi do izražaja. Smrt je sastavni dio Isusova proslavljenja. On nije došao da se bori protiv ljudi, nego protiv Zloga-Sotone i sad je došao njegov čas otkupiteljske pobjede nad njim i ostvarenje najstarijeg obećanja spasenja (Post 3,15).