Dvadeset druga nedjelja kroz godinu 2025-c

Kršćanska braćo i sestre!

Liturgijska čitanja današnje nedjelje pomažu nam razumjeti pravo mjesto u svom životu.
Teško ga je odrediti, jer ljudi svih vremena i naroda imaju svoje predvodnike koji najčešće u svom vladanju traže slavu i čast, zaboravljajući da svi narodi u svim vremenima žele skromne i ponizne vladare.
O tome nam govori jedna divna knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova.

Poslušajmo!

„Sine moj, budi krotak u poslu svojemu i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina.“ (Sir 3, 17-18)

I zapamtimo!

„Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njem ukorijenila.“ (Sir)

Potreba je ljudi da svatko bude na svom mjestu, i da nitko ne dopusti da ga ambicija zaslijepi u trci za osjećajem „biti nad drugima“.

To je oholost, a ne poniznost i skromnost koja govori o lošem unutarnjem stanju oholnika. Takvi najčešće nisu dorasli svom položaju u životu.
A ovako to Gundulić kaže:,
“Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.”
“Na hipu se brijeme vrti, jedan hip je sve do smrti.”
“Smrt ne gleda ničije lice: jednako se od nje tlače siromaške kućarice i kraljevske tej palače; ona upored meće i valja stara i mlada, roba i kralja.”
Uvijek je u javnom životu, a osobito danas, vladalo bezobzirno guranje i natjecanje koje sebi krči put laktašenjem do karijere.
Ne zaboravimo nikada!

Svaka društvena zajednica pa tako i Crkva počiva na obitelji, a Bog je za njezin život i opstanak, odredio zakon ljubavi.

Ona drži i spašava obitelji.

Brak se rađa iz poniznosti. Zaljubiti se u drugu osobu, to je najradikalniji čin poniznosti jer tada čovjek izlazi iz samoga sebe i silazi prema drugome.
Oholost i tvrdoglavost su smrtni neprijatelji ljubavi i takvi dovode do rastave, najprije rastave u srcu, a onda i u životu.

Lijek oholome je poniznost, kao jedino sredstvo za čišćenje vlastite duše.

Zato sv. Pavao piše svim zajednicama a tako i kršćanskoj:

„Obucite se … dakle u milosrdnu srdačnost, dobrotu, krotkost i strpljivost…“ (Kol 3, 12)

Poniznost je spasila mnoge brakove, mnoge društvene zajednice, a temelj je opstanka Kristove Crkve.

Plodovi poniznosti su bezbrojni i divni. Nije ni čudo, poniznost je majka svih kreposti.

Sam Isus poručuje: „… učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca.“ (Mt 1,29)
To je taj Isus, koji se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego je uzeo narav sluge i postao sličan ljudima kada se ponizio i postao poslušan do smrti, smrti na križu. Ovo Isus čini iz ljubavi, otvarajući svoj život bratu čovjeku, za kojega i daje život do potpunoga predanja.

Poslušajmo sv. Pavla dok govori Hebrejima (Židovima) :

„Braćo! Niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju (kao nekad Mojsije u Savezu), ni mraku, tmini i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječi…. Nego vi ste pristupili, Bogu živomu, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela…. Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima pravednika i Posredniku novoga Saveza – Isusu.“ (Heb 12)

Bila je potreba da Pavao izrekne ove važne poruke svojim sunarodnjacima, zbog židovske težnje za starim povlasticama koje Bog samo njima daje po Starom Savezu i opipljivoj gori Sinaju.

Nije Pavao ni jednog trenutka izgubio Isusovu viziju o Kraljevstvu Božjemu koje je namijenjeno poniznima.

Siguran način da rastemo u ovoj krjeposti jest potpuna iskrenost prema samima sebi, koja je moguća samo u ispitu savjesti u Božjoj prisutnosti.

Biti spreman prihvatiti tuđe mišljenje, ispraviti svoje, dobar je put poniznosti. Nije narod uzalud u svojoj mudrosti rekao: Samo budala ne mijenja svoje mišljenje i vazda ostaje pri svojoj.

U današnjem Evanđjelju Isus ukazuje na potrebu nalaženja pravoga mjesta u svome životu, mjesta koje nama pripada, inače će biti primijenjeno njegovo zlatno pravilo:
„Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ (Lk 14)

Župnik