Hodajmo zajedno u nadi

Draga braćo i sestre,

Godišnje korizmeno hodočašće u vjeri i nadi započinjemo pokorničkim obredom polaganja pepela. Crkva, naša majka i učiteljica, poziva nas da otvorimo svoja srca Božjoj milosti, kako bismo mogli s velikom radošću slaviti vazmenu pobjedu Krista Gospodina nad grijehom i smrću, što je navelo svetog Pavla da usklikne: „Pobjeda je progutala smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje ti je, smrti, žalac?” (1 Kor 15,54-55). Doista, Isus Krist, raspeti i uskrsli, srce je naše vjere i zalog naše nade u Očevo veliko obećanje, već ispunjeno u njegovom ljubljenom Sinu: život vječni (usp. Iv 10,28; 17,3).[1]

U ovoj korizmi, dok sudjelujemo u milosti jubilarne godine, želio bih predložiti nekoliko razmišljanja o tome što znači zajednički hod u nadi i o pozivu na obraćenje koji Bog u svom milosrđu upućuje svima nama, kao pojedincima i kao zajednici.

Prije svega, na putovanje. Geslo jubileja, „Hodočasnici nade“, evocira dugotrajno putovanje izraelskog naroda u Obećanu zemlju, kako je opisano u Knjizi izlaska. Taj mukotrpni put od ropstva do slobode htio je i vodio Gospodin koji voli svoj narod i ostaje mu uvijek vjeran. Teško je razmišljati o biblijskom egzodusu, a da ne pomislimo i na onu našu braću i sestre koji u naše vrijeme bježe od situacija bijede i nasilja u potrazi za boljim životom za sebe i svoje voljene. Prvi poziv na obraćenje dolazi iz spoznaje da smo svi mi hodočasnici u ovom životu; svatko od nas pozvan je zastati i upitati se kako naši životi odražavaju tu činjenicu. Jesam li doista na putu ili stojim mirno, ne mičem se, ili sam sputan strahom i beznađem ili oklijevam izaći iz svoje zone komfora? Tražim li načine da iza sebe ostavim prilike grijeha i situacije koje degradiraju moje dostojanstvo? Bila bi dobra korizmena vježba da svoju svakodnevicu usporedimo s životom nekog migranta ili stranca, da naučimo suosjećati s njihovim iskustvima i na taj način otkriti što Bog od nas traži kako bismo što bolje napredovali na našem putu prema kući Očevoj. Ovo bi bio dobar „ispit savjesti“ za sve nas putnike.

Drugo, na zajedničko putovanje. Crkva je pozvana hodati zajedno, biti sinoda[2] Kršćani su pozvani hodati uz druge, a nikada kao usamljeni putnici. Duh Sveti nas potiče da ne ostanemo samozaokupljeni, nego da se ostavimo i nastavimo hodati prema Bogu i našoj braći i sestrama.[3] Putovati zajedno znači učvrstiti jedinstvo utemeljeno na našem zajedničkom dostojanstvu djece Božje (usp. Gal 3,26-28). To znači hodati rame uz rame, bez guranja ili gaženja drugih, bez zavisti ili licemjerja, bez dopuštanja da itko bude napušten ili isključen. Hodimo svi u istom smjeru, stremimo istom cilju, pažljivi jedni prema drugima u ljubavi i strpljivosti.

U ovoj korizmi Bog traži od nas da ispitamo jesmo li u svom životu, u svojoj obitelji, na mjestima gdje radimo i provodimo vrijeme, sposobni hodati zajedno s drugima, slušati ih, oduprijeti se iskušenju da se zaokupimo samim sobom i mislimo samo na svoje potrebe. Zapitajmo se pred Gospodinom surađujemo li kao biskupi, svećenici, posvećene osobe i laici u službi Kraljevstva Božjega s drugima. Bilo da se konkretnim gestama pokazujemo gostoljubivi prema bližnjima i prema daljima. Bilo da činimo da se drugi osjećaju dijelom zajednice ili ih držimo podalje.[4] Ovo je, dakle, drugi poziv na obraćenje: poziv na sinodalnost.

Treće, putujmo zajedno u nadi, jer nam je dano obećanje. Neka nada koja ne razočara (usp. Rim 5,5), središnja poruka Jubileja[5], bude središte našeg korizmenog putovanja prema pobjedi Uskrsa. Kao što nas je papa Benedikt XVI. poučio u enciklici Spe Salvi, „ljudsko biće treba bezuvjetnu ljubav. Potrebna mu je sigurnost koja ga tjera da kaže: ‘ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, niti bilo što drugo u svemu stvorenju neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu’ (Rim 8,38-39)“.[6] Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod![7] On živi i kraljuje u slavi. Smrt je pretvorena u trijumf, a vjera i velika nada kršćana počiva na tome: Kristovo uskrsnuće!

Ovo je, dakle, treći poziv na obraćenje: poziv na nadu, na pouzdanje u Boga i njegovo veliko obećanje vječnog života. Zapitajmo se: Jesam li uvjeren da mi Gospodin oprašta grijehe? Ili se ponašam kao da se mogu spasiti? Čeznem li za spasenjem i zazivam li Božju pomoć da ga postignem? Doživljavam li konkretno nadu koja mi omogućuje tumačenje povijesnih događaja i potiče u meni predanost pravdi i bratstvu, brizi za naš zajednički dom i to na način da se nitko ne osjeća isključenim?

Sestre i braćo, zahvaljujući Božjoj ljubavi u Isusu Kristu, podupiremo se u nadi koja ne razočarava (usp. Rim 5,5). Nada je „sigurno i postojano sidro duše“. [8] Ona pokreće Crkvu da moli za „svakoga da se spasi“ (1 Tim 2,4) i da se veseli sjedinjenju s Kristom, njezinim zaručnikom, u slavi nebeskoj. Ovo je bila molitva svete Terezije Avilske: „Nadaj se, dušo moja, nadaj se. Ne znaš ni dana ni sata. Pažljivo gledaj, jer sve brzo prolazi, iako tvoja nestrpljivost dovodi u pitanje ono što je sigurno, i pretvara vrlo kratko vrijeme u dugo.” (Usklici duše Bogu, 15:3).[9]

Neka nas Djevica Marija, Majka nade, zagovara i prati na našem korizmenom putu.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. veljače 2025., spomendan svetih Pavla Mikija i drugova, mučenika.

FRANJO