Sef 3,14-18: Mi danas čitamo proroka Sefoniju koji djeluje u Judeji za vrijeme  judejskog kralj  Jošije koji vlada od 640- 609. g.  Jošija je započeo u Judeji veliku reformu, misleći iskoristiti priliku, zbog slabljenja Asirskog kraljevstva, proširenja svoje vlasti na staro Sjeverno Kraljevstvo. Prvi mu je korak bio vjerskog karaktera. Vrši ponajprije obnovu Hrama kada svećenik Hilkija pronalazi Knjigu Zakona koju su iz sjevernog kraljevstva najvjerojatnije donijele izbjeglice. Knjiga Zakona bit će podloga da se pročita narodu koji je ushićeno obnovio Savez s Jahvom. Nakon obnove saveza u zemlji je uslijedilo uklanjanje svega što je bilo strano izvornom Mojsijevom Zakonu. Uništena su sva svetišta stranih idola i istaknuta jedinstvenost Hrama u Jeruzalemu. Jošijina reforma imala je odjeka i u okupiranom Sjevernom kraljevstvu. U to vrijeme prorok Sefanija svojom knjigom upoznaje nas s vjerskim prilikama u Jeruzalemu toga vremena. Sefanija razotkriva bezboštvo koje se proširilo u judejskom kraljevstvu: kult zvijezda što je uvezen iz Asirije, fenički kult Baala i amonski kult Mikoma, te proriče skori dolazak „dana Jahvina“, katastrofu koja će preokrenuti prilike, kazniti bezbošce, ali bit će kazna i za nevjernost Jeruzalema. Kad Jeruzalem bude kažnjen, obratit će se i iskusiti radost da je Jahve uz njih: „Ne boj se, Sione!…  Jahve, Bog tvoj,, u sredini je tvojoj, silni spasitelj!… Obnovit će ti svoju ljubav.“ Naime, preživjeli iz Judejskog kraljevstva ponijet će sa sobom  židovsku bibliju (Deutoronomij)  kako kaže Baruh „sjeme sjetveno“ koje će njih u dalekoj zemlji Babilonij održati u otačkoj vjeri i predaji iz čega će se izgraditi religija Božjeg naroda, što će biti plodovi „sjemena sjetvenog“.

Lk 1, 39-56: Sadržaj Marijina hvalospjeva jest ostvarenje njenog nadanja kao vjernice. Njena nada i vjera oslonjena je na samog Gospodina koji nije ostao gluh svojim obećanjima i vjernosti čovjeku. Bavljenje Boga čovjekom jest zapravo promocija za čovjeka, a ni u kojem slučaju nije neka posebna obveza. Ukrepljenje čovjeka u Bogu znači sreća, zadovoljstvo i blaženstvo. Blaženstvo nije plod vlastite kreposti niti posljedica osobnog zalaganja, nego dar Božji: jer velika mi djela učini Svesilni. U ovom trenutku Marija osjeća da nadanje njenog naroda nije bilo isprazno. Od koljena do koljena dobrota je njegova i to je povijesna činjenica. Ljudska logika nije u stanju dokučiti ponuđeno premda je ono uočljivo i na djelu, utjelovljeno. Marija kad je čula da će njezino dijete biti sin Davidov i Sin Božji, ona razumije te riječi kao radosnu vijest poniznima i gladnima te kao opomenu moćnima i bogatima. Marija je ostala kod Elizabete oko tri mjeseca, a onda se vratila kući, ne Josipu, nego kući.